Ne osuđuj, jer svako srce je stvoreno da voli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

'Znaš onaj osjećaj kada obučeš na sebe nešto u čemu se ne osjećaš udobno i misliš da te čudno gleda svatko tko prođe pored tebe', upravo ovako su svoje osjećaje opisali pripadnici LGBT populacije u našem društvu.

''Biti drugačiji u BiH u bilo kojem smislu nije lako. Ako ste Hrvat, Srbin Bosanac, Bošnjak, možete imati probleme s onima koji to nisu. Kada ste dio LGBT zajednice imate problem sa svima. Oni s vama, preciznije. U našoj zemlji, kako mi se čini dominira mišljenje da je to stvar slobode i izbora. Kod nas se to pitanje tretira kao neki poremećaj, devijacija…'', započeo je svoju priču L.M., dvadesetpetogodišnji mladić iz Sarajeva.

Bh. društvo izrazito je ksenofobno, homofobno i zadojeno predrasudama, a te predrasude utječu na kvalitetu svakog građanina i građanke ove države. LGBT osobe trpe predrasude koje većina društva gaji prema njima, što rezultira provedeno životom skrivajući se između četiri zida, rekla je za Bljesak.info Vladana Vasić iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC). Naglasila je kako se diskriminacija najčešće manifestira u školama, na radnim mjestima, pristupu pojedinim dobrima i uslugama, i jednostavno budu 'drukčije' tretirane u društvu.

Po riječima Vasić naše društvo, nažalost, nije upoznato s problemima s kojima se susreću LGBT osobe. O specifičnim problemima transrodnih, posebno transeksualnih osoba čije rodno izražavanje ne odgovara spolu trpe dodatnu diskriminaciju te su ekonomski i socijalno ugrožene.

Samo me pogledaju i već me osuđuju

''Oduvijek sam bila 'muškobanjasta' djevojka, oblačim se sportski, hodam malo grublje i samim tim ljudi me već čudno gledaju. A ne znaju moju seksualnu orijentaciju. Kada idem na razgovor za posao, moram se šminkati i oblačiti odjeću u kojoj se ne osjećam udobno, moram paziti kako se ponašam, kako hodam, ne mogu biti opuštena, ne mogu biti ja, a unatoč svom trudu, posao jako teško nalazim. Do sada sam u nekoliko objekata radila kao konobarica, kada je jedan od vlasnika iz nekih krugova saznao za moje opredjeljenje dobila sam otkaz, naravno pod izlikom da sam 'tehnološki višak'. Sve ovo zajedno je previše frustrirajuće. Osobno nisam doživljavala neke oblike nasilja, ali znam puno osoba koje jesu'', svoje probleme nam je iznijela dvadesetpetogodišnjakinja iz Mostara K.J.

''Nasilje nad LGBT osobama veoma je često, ali rijetko se prijavljuje državnim institucijama'', kazala je Vasić iz SOC-a nadodajući kako ga najčešće prijave nevladinim organizacijama, ali veoma rijetko državnim institucijama.

''Samo 13% slučajeva nasilja nad LGBT osobama i 6% slučajeva diskriminacije prijavi se nadležnim institucijama. Ako uzmemo u obzir da svaka četvrta LGBT osoba doživi nasilje, a svake tri diskriminaciju, ovi postotci su obeshrabrujući'', statistike su SOC-a.

Nasilje im je sastavni dio života

Po riječima Belme Žige dipl. psihologinje iz Sarajeva, nasilje, uznemiravanje i odbacivanje su često dio svakodnevnog života velikog broja LGBT osoba. Ovi društveni stresori negativno utječu na fizičko i mentalno zdravlje i rezultiraju tzv. 'stresom manjine'.

''Mogla bih izdvojiti nekoliko problema s kojima se najviše susreću pripadnici LGBT populacije. Diskriminacija koju trpe proizlazi iz stalne anksioznosti i socijalne izoliranosti, pitanja coming outa (otkrivanje svoje seksualne orijentacije), kako reći, kome reći, koje će posljedice biti nakon coming outa. Unutarnja borba s internaliziranom homofobijom, te poteškoće u stvaranju u održavanju partnerstva što je povezano s pritiskom da se ostaje u tajnosti. Literatura o coming outu kaže da se coming out ne smatra ni univerzalno dobrim ni lošim, te umnogome ovisi od društva u kojem živi LGBT osoba te da je to veoma individualna odluka, koju svatko za sebe donosi u svakoj novoj situaciji. No neka od istraživanja kazuju da naj pozitivnije efekte osoba ima kada se outuje članovima obitelji i prijateljima'', pojasnila je Žiga za Bljesak.info.

''Ja se još nisam outovao svojoj obitelji, a ne znam hoću li to učiti brzo ili ikako. Moji najbliži prijatelji znaju moju orijentaciju i super su prihvatili moj izbor. No znam velik broj slučajeva gdje je došlo do toga da se roditelji odreknu vlastitog djeteta, gdje osobe ostanu bez prijatelja. Hoću li se outovati obitelji i kada, ne znam, no sve je to individualna stvar'', kazao nam je L.M.

K.J. nam je ispričala kako je imala velike probleme kada je svojim roditeljima rekla da voli djevojke, te da je proces prihvaćanja bio jako težak.

Neznanje je najveći problem

''Na početku su me htjeli 'vješati po banderama', da se grubo izrazim, no već sada su se pomirili s tim i prihvatili me. Odnosi su puno bolji. Kada me je otac pitao je li za mene odnos njega i moje majke normalan, rekla sam da nije, ali ne iz razloga što su oni muškarac i žena, nego što se međusobno ne poštuju. Zar ljubav i poštovanje nije bit svakog odnosa, bio on muški i ženski ili istospolni'', zapitala je K.J. koja je trenutno u sretnoj vezi i živi za svojom djevojkom B.S.

''Moja priča je malo kompliciranija, ja nisam od rođenja bila lezbejka. Bila sam udana, imam dvoje djece, a taj osjećaj se u meni probudio relativno kasno, jako teško sam to prihvatila. Sami proces bio je užasno težak za mene, sama spoznaja, prihvaćanje… bila sam u potpunosti izgubljena. Ali sada sve polako dolazi na svoje. Zaljubljena sam, sretna, živim okružena ljubavlju i prijateljstvom. Djeca žive sa mnom i mojom partnericom i mi ni u kojem slučajnu njima ne dajemo do znanja da smo partnerice. Djeca nas gledaju kao prijateljice, moja partnerica im je kao tetka. Pazimo na te stvari jer ne želimo i ne smijemo utjecati na djecu i njihovo mišljenje. Jedino što je važno je da ih odgajamo da budu pošteni i pravedni'', ispričala nam je svoju neobičnu priču B.S..

Vladana Džekman iz fondacije CURE u razgovoru za naš portal, između ostalog je istaknula da je najveći problem našeg društva neznanje.

Ljudi se boje svega što je drugačije

''Ljudi ne znaju ni što je LGBT, boje se svega što je drugačije, to je najveći problem našeg društva. No morati će prihvatiti da je LGBT populacija tu, da su njihovi susjedi, te da ih ne gledaju s predrasudom kada prolaze pored njih. Da bi ljudi postali senzibilniji moraju se prvenstveno upoznati s pojmom LGBT. Kod nas osobe još uvijek misle da su gay osobe bolesne, što je i psihologija odbacila prije četrdesetak godina. Fondacija CURE već je radila na edukaciji policijskih službenika u Sarajevu. Edukacija je najvažnija, ipak iz neznanja proizlazi strah'', zaključila je Džekman, a s tim se slaže i psihologinja Žiga, ističući da je edukacija grupa kao što su stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, školsko osoblje i policajci vrlo važni.

Džekman je istaknula kako država i institucije moraju zauzeti proaktivniji stav prema zaštiti ljudskih prava općenito, pa tako i LGBT populacije.

''Teško je kada nemate osnovna prava. Npr. kada bi moja partnerica završila u bolnici nemam pravo posjetiti je jer nisam član obitelji. To su osnovna prava koja mi želimo, za koja se treba boriti, ali postoji li ikakav drugi način osim parada?'', upitale su K.J. i B.S..

Veliko NE paradi ponosa

Dvadesetčetvergodišnja Mostarka B.I. također pripadnica LGBT populacije ističe kako upravo ti 'borci za prava u paradama' daju pogrešnu sliku o gay populaciji.

''Ja sam izričito protiv parade ponosa. Iskreno kada pogledam paradu sramota me je reći da sam pripadnica LGBT populacije. Pretjerali su s tim, u Americi pogotovo, hodaju k'o očerupane kokoške, s vibratorima po sebi i traže 'naša' prava, tko će te, uostalom, tako shvatiti ozbiljno'', upitala je B.I., a s tim se u potpunosti slaže i Sarajlija L.M. ističući da ne postoji potreba za paradom na kojoj bi bilo tko iskazivao svoje seksualne fetiše, jer to je stvar privatnosti, kao i svakog drugog ''normalnog'' para.

''Ljudi odmah misle da je prva igračka koju bi mi djetetu dali dildo. Ljudi nas gledaju kroz neku seksualnu prizmu koja je u potpunosti pogrešna. Pa nije nam samo seks u glavi, i mi želimo isto kao i svaki drugi normalan par. Ljubav i poštovanje'', nadodala je B.I.

Pravilo je za svakoga isto, voli, poštuj, ne ubijaj ljubav, ne omalovažavaj, tko smo mi da sudimo bilo kome, retorički su upitali naši sugovornici, jer ipak 'svako srce je stvoreno da voli'.