Putujte s nama

Ne idite u Grčku da se grčite, idite u Prčanj...

Lifestyle / Flash | 09. 12. 2016. u 08:20 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Ne idite u Grčku da se grčite, dođite u Prčanj da se… (pauza od jedno tri sekunde)… kupate, sunčate, uživate!“

Tako je, kažu, glasila turistička reklama na lokalnom radiju prije desetak godina. Je li istina, ne znam, samo sam čuo iz nekoliko izvora, a onda valjda jest.

Umirovljeni kapetan Milan Sbutega, jedan nadasve skromni čovjek, živa je enciklopedija Prčanja, iako je dobar dio života – tako kažu njegovi prijatelji koji me pozivaju na kavu u kavanu „Centar“, jedinu koja radi izvan sezone - proveo daleko od svog mjesta, desetak puta oplovivši svijet. E, pa kapetan Milan se samo smije na asocijacije koje izaziva ime mjesta; nastalo je, kaže, nastalo po nekom Rimljaninu Porciusu, koji je baš taj dio obale izabrao za svoje prebivalište.

Tabla na ulazu u mjesto se izlizala, posebno slovo r, pa će, ko ne zna gdje dolazi, naziv mjesta pročitati kao Picanj. Ne priupitah one u kavanskoj bašti, ali bi vjerojatno rekli da ni to nije loše :-) Na ulicama… Čuj mene „na ulicama“, a jedna je jedina! Dakle, na ulici gotovo nikoga pa mi ostaje slijediti putokaze.

Po tom bih odmah trebao do palače „Tre sorelle“ iliti „Tri sestre“, na to upućuje prvi putokaz, ali kad znam da je nazvana po nekoj nesretnoj ljubavi, kao: tri sestre se zaljubile u jednog mornara, čekale, čekale, čekale i… Ma daaaj, još se samo trebam rasplakati! I najradije bih je preskočio, ali je nemoguće, vidi je s ceste: tri visoke uske kuće spojene u jednu. Nigdje sestara, a mornar… Bog sami zna gdje se on i s kojom skrasio dok su ga sestre čekale.

Parkiram pa ću pješke, i to, ne budi mi mrsko, do kraja mjesta, do posljednje kuće, da vidim što se ima vidjeti. A ima se, samo ne znam odakle započeti s opisom, jer baš i ne ide da samo redam. Evo, recimo, dvije ploče na katoličkom župnom uredu Rođenja Blažene Djevice Marije. Na jednoj stoji da je zgrada zakonom zaštićena od – pazi sad - Zavoda za zaštitu spomenika Narodne republike Crne Gore, a kad je Crna Gora prestala biti Narodna republika, i tablu bi trebalo zakonom zaštititi. Obiđoh prilično Crne Gore i još jednu takvu ne vidjeh! I druga tabla je posebna: postavljena je uz godišnjicu „narodne revolucije“ i sama po sebi nije drugačija od drugih, ali dosad nigdje ne vidjeh da je partizanska ploča postavljena na župni ured! Malo dalje je lijep mramorni spomenik „mještanima poginulim za slobodu i nezavisnost otadžbine“: 13 Katelana, Sbutega, Ribica, Rizonika… Ali još malo moram ostati ispred župnog ureda: vrata natrula, a luk iznad njih zatvoren daskama prikucanim čavlima! Pomalo nevjerojatno za crkveni svijet. Crkva svetog Nikole je odmah do župnog ureda, lijepa, starinska, sa zvonikom „na preslicu“.


NR Crna Gora i partizanska spomen-ploča na zgradi župnog ureda

Oko crkve nigdje nikoga, a isto je i kad se ode nekoliko stotina metara dalje, gdje se nalazi druga, doista monumentalna župna crkva, jedna od najvećih na čitavoj „našoj“ strani Jadrana. Ko je ikad bio u Vareš Majdanu, znat će o čemu pričam: u tom mjestašcu, preuskom za takvo što, nekad su, u vrijeme industrijske ekspanzije tog kraja, sagradili nebodere koji samo što ne dodirnu nebu, a prolazniku se načas, kako prolazi, učini da su mu naslonjeni na potiljak. Tako i u Prčanju: mjesto malo, a crkva ogromna.

Njena gradnja je započeta 1789. godine, kad je Prčanj slovio za prosperitetno mjesto, puno brodovlja i kapetana, a završena tek 1908. godine. Kao neke od najpoznatijih europskih katedrala. Ništa čudno, samo za stepenice koje s ceste vode do ulaza moralo se potrošiti kao za gradnju jedne crkve osrednje veličine. Izgrađena je u renesansno-baroknom stilu. Nije skroz točno ono što rekoh da oko nje nema nikoga, jer su ispred nje biste „rodoljuba i pjesnika“, tako stoji, kapetana Joze Đurovića, kapetana Ive Visina, barskog nadbiskupa i primasa srpskog Andrije Zmajevića, biskupa kotorskog Frane Učelinija Tice, kanonika don Nike Lukovića, odreda poznatih stanovnika Prčanja od 17. stoljeća pa gotovo do današnjih dana, ali i Petra Petrovića Njegoša, Andrije Kačića Miošića i biskupa Josipa Juraja Strossmayera. Šute, pravilno raspoređeni po crkvenom dvorištu, šute i omjeraju iznenadnog gosta svojim okamenjenim pogledima. Isto je i s kipovima svetog Petra i njegovog kolege Pavla, samo što oni gledaju odozgo, sa zidova bočno od ulaza, bogato dekoriranog kao što je i cijela građevina.


Ispred crkve pravljene duže od stotinu godina

Gotovo da sam zadovoljan što je zaključano pa ne mogu unutra: znam da ima svega, od više nego vrijednih umjetničkih slika i kipova pa do, rekoše mi, bogatog crkvenog namještaja; elem, putopis bi mi se potrošio na to. A na sve strane Lukovići, Đurovići, Sbutege i drugi, poznate prčanjske obitelji od kojih neke više nemaju živih potomaka. Zato ih na obližnjem groblju ima bukadar, a neki od spomenika su prava mala klesarska remek-djela i drže se kao da su napravljena prije par, a ne, vidim na nekim, i prije dvjesto godina.
Oko crkve puno toga zanimljivog; nije ni čudo, više od dva stoljeća su se bogati župljani naprosto nadmetali ko će ostaviti više traga. Meni je najzanimljiviji samostojeći kameni zvonik iznad crkve koji, međutim, u podne šuti, a zvona se čuju samo sa crkve pored ceste, one koju kratko spomenuh pišući o župnom uredu.

Lukovići, Đurovići ili Gjurovići, Sbutege… Nisu ta imena česta samo na crkvi i groblju, očito je da su te porodice „držale“ čitavo mjesto. Dva od četiri natpisa na putokazu pored kojeg se ulazi u Prčanj govore o Lukovićima: jedan pokazuje ambijentalnu cjelinu Ulica Lukovića, drugi kuću Andrije i Filipa Lukovića, a kasnije ću naići i na putokaz za palaču Florio - Luković. Đurovići, pak, imaju i vlastitu crkvicu, posvećenu svetom Ivanu Krstitelju. Stara, ustvari prastara, jer negdje nađoh podatak da je sagrađena 1221. godine! I poprilično dotrajala, a na vratima daska, lanac i katanac. Kroz rešetkasti prozor se vidi samo bogato ukrašen kameni oltar i gotovo prazni zidovi. Ne znam uđe li iko ikad u nju, dabogda, ali mi mještani kažu da su za njenu kupnju bili zainteresirani neki bogati Beograđani. Od posla, dakako, nije bilo ništa: potomci Đurovića smatrali su da bi, prodajući crkvu, prodali i sami sebe i izdali bogatu porodičnu tradiciju.

Još starija od nje je, iz 9. stoljeća, crkvica svetog Tome, malo podalje od glavne i jedine ceste, sada već u ruševnom stanju, a privatna je, mada ne saznah čija, i crkva Gospe od Karmena. Pretpostavljam da je pripadala Lukovićima. Ponavljam za gospođom koja mi reče taj podatak „Gospa od Karmela“, ali me ona ispravi: Karmena, ne Karmela! Za tu Gospu nikad prije nisam čuo, ali onda vidjeh da se štuje i u Dubrovniku te nekim drugim mjestima na jugu. Kamena građevina sa zvonikom „na preslicu“ i rozetom iznad ulaza, kao i grbom roda čije je vlasništvo. Iz kamena ispod grba izrastao busen trave. Također zaključana, u trošnijem stanju nego prije spomenuta Đurovića crkva. Ovdje se kroz prozorski otvor bez stakla vidi da u okviru iznad oltara nema oltarne slike, klupe su drvene, tamnozelene, a u podovima kamene grobnice. Drveno stepenište vodi nekud na kat, valjda do zvona. Na kamene stolice ispred nje neko je, da „uljepša“, stavio ružne plastične saksije s cvijećem. Malo dalje je i vila „Karmen“, čija rekonstrukcija je upravo u toku.


Crkva Gospe od Karmena

Više puta spominjem putokaze pa će neko pomisliti da je u Prčanju lako razoputiti šta je šta, a upravo je suprotno. Recimo, baroknih palača iz 17. i 18. stoljeća ima desetak, od već spomenutih pa do palače Verona, palače Beskuća i drugih, ali baš ni na jednoj nema oznake, ni one s tablom NR Crne Gore, a kamoli novijih. Ispred jedne, s kamenom portom i zvekirom na drvenim vratima, stoji stari bradati gospodin koji kao da je sad izašao iz slikovnog rječnika pod slovo M kao mornar. Fotografiram kuću, a on mi, bez prethodnog uvoda, samo kratko kaže da je to najstarija kuća u mjestu i da je napravljena prije više od 700 godina. Zatim samo nestaje iza kapije. Da, svako malo za neku građevinu kažem da je trošna pa moram spomenuti i to da se na nekoliko mjesta obnavljaju stare i grade nove kuće, sada, dakako, ne više od kamena, ali je onih koje vape za obnovom puno, puno više. Od nekih su ostale samo prekrasne drvene ili kamene kapije, iza kojih leže ostaci zidova zatrpani gomilama obrušenog kamena i grmlje kroz koje je nemoguće proći. Toliko je ostalo od stare slave. Nevesela slika…

Slično je i s crkvama, jer putokaz postoji samo ispred one velike, one Rođenja Blažene Djevice Marije. Ostale – nula bodova, pitaj, kontaj, pretpostavljaj…

Groblje je posebna priča, nešto kao muzej na otvorenom s katalogom sudbina prčanjskih rodova i istaknutih pojedinaca. Neki spomenici su napisani talijanskim jezikom, a u potpornom zidu porodični grbovi koje grli trava izrasla između cigli. U sjeni čempresa na rubu groblja kapela; koliko li joj je stoljeća? U njenom zidu se kroz rešetkasta vrata vide nadgrobne ploče najzaslužnijih ili onih koji su imali dovoljno novca za takvo što.


Društvo iz kavane „Centar“: A odakle ste Vi?

Zanimljivo, katoličko i pravoslavno groblje dijeli samo zid. Pravoslavno je novije, a na njemu i crkva svetog Petra Cetinjskog. Tabla s nazivom crkve leži na zemlji, hrđa joj odgrizla noge. Crkva okrugla, pomalo nalik na onu sarajevsku Svetog Preobraženja koja je, kažu, i trebala biti građena negdje u Dalmaciji, a zvonik odvojen. Spomenici također uglavnom novi pa pravoslavno u odnosu na katoličko djeluje kao novo groblje, što bi se lako moglo i pomisliti da nije jedne bitne razlike: na pravoslavnom su mnogi nadgrobni spomenici ispisani ćirilicom.

I to je Prčanj. Ostajem još malo družiti se s dvojicom dječaka neobičnih imena, zovu se Tim i Brun. I sa ogromnim sidrom na obali i s njegovom susjedom, kamenom kockom, za koju ne shvatih čemu služi.
„A odakle ste Vi?“, znatiželjni su trojica s kojima pijem kavu.
„Iz Bosne, Kreševo, ako ste čuli…“
„Pa eto, nije k'o Prčanj, al' ako ima veze s kresanjem, nije ni loše!“

Kopirati
Drag cursor here to close