Sjećanje na dane VHS-a

Kako je počela revolucija na mom televizoru

Lifestyle / Flash | 30. 08. 2016. u 07:18 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavni prestanak proizvodnje posljednjeg videorekordera na svijetu bio je razlog da se mnogi sa dignitetom i sjetom prisjete vremena kada je video bio mlad i u naponu snage – i kada su VHS kasete unijele revoluciju u naše živote. Kolika je revolucija u pitanju bila najbolje govori scena iz serije „Crno – bijeli svijet“ u kojoj Sreten Mokrović, u ulozi oca i direktora u zagrebačkoj INI, pred ukućanima, otvarajući paket s ganc novim video uređajem baš na Novu godinu, kaže ushićeno: „Što sve neće ljudi izmisliti!“.

Da, na početku priče postojali su uglavnom video playeri (u nas kolokvijalno nazvani „glupani“) koji nisu mogli snimati TV program ili „ s videa na video“, postojao je i famozni Beta format (kasnije Betamax), superiorniji od drndavog VHS-a, ali po urbanoj legendi manje po volji prornografske industrije, jer je prikazivao više i jasnije nego su oni htjeli da se vidi.

U nekadašnjoj Jugoslaviji videomanija je počela ipak tek sredinom osamdesetih, a vrhunac je doživjela taman negdje pred rat, kada je svaki veći haustor praktično imao svoju videoteku. Ujedno je i videotekarstvo kao biznis ušlo na velika vrata, ciljajući direktno u srce komunizma, naguravajući se uz ostale "male privrednike" -  vlasnike kafića, mesare, samostalne prijevoznike, odvjetnike i zubare, kao prvi vjesnik novog kapitalističkog proljeća.

Pekar, lekar, apotekar…

Samo videotekarstvo je kao i svaki biznis kod nas počelo stidljivo – i kao u svakom poslu, tko je prvi krenuo s poslom taj je i ugrabio veliki dio kolača. Kasnije je, napisao sam gore, skoro svaki haustor imao svoju videoteku, pa se i zarada rasplinula i većina je propala nakon samo par mjeseci, dok su ostali, kao i u svemu, samo najveći igrači. Samo pokretanje videoteke postalo je u to doba pravi obiteljski dopunski biznis – mogao si raditi u njoj popodne, nakon onog pravog posla, a u međuvremenu ti je za pultom bio stariji sin ili kćer, a mogla je to biti i kakva zgođušna rodica, jer kod takve je muška publika uvijek uzimala koju kasetu više od planiranog.

Kako je rastao broj imatelja video rekordera (i playera), tako je rastao i broj korisnika video – kaseta, tako da je bio običaj da si učlanjen u bar njih pet, jer nije svaka uvijek imala film koji si ti htio pogledati. Tako je išlo i moje višegodišnje putovanje od videoteke do videoteke, od „Dade“ do „Pande“. I iz svih sam bio u neka doba uredno izbačen jer sam kasnio s vraćanjem kaseta.

Neke nisam vraćao iz čiste lijenosti. Odeš vani, zaigraš se lopte, ostaneš do kasno, pa ti bude mrsko trandati...Uz sve to, imao sam i prilično lošu naviku da nakon pogledanog dobrog filma, otrčim do nekog od prijatelja s kasetom u ruci s vjerojatno iritirajućom potrebom da ga nagovorim da film odmah pogleda jer je to nešto što će mu preokrenuti život. Kad ovaj ne bi mogao odmah, a to je bilo uvijek, ja bih mu rekao – evo ti je, ostavljam ti je, ali vrati mi je do sutra – i obavezno pogledaj!

To sutra ne bi nikad došlo, a ja sam plaćao penale i na kraju svega, zbog želje za razmjenom znanja i fascinacije filmom, morao otkupiti kasetu koju je ovaj moj već proslijedio bogapitaj kome. Ili je, u još gorem slučaju, presnimio neki iznenadni pornić na tu istu kasetu. Tako da sam imao brdo kupljenih, a nepostojećih kaseta.

Meki, neki - i švedski…

Kad smo već kod pornića, nećete vjerovati, ali u kasno doba Jugoslavije je jedina roditeljska pažnja bila stvarni roditelj. Nije bilo ovih karefeka sa šifrom i kodiranim kanalima, a na državnoj televiziji se ponekad znao zalomiti kakav mekaniji erotski film. Jasno da je mlad čovjek bio u stalnom iskušenju da zabilježi na kasetu zbivanja na TV-u, ali je postojala stalna opasnost da ga ukućani skuže ako ima ubačenu praznu kasetu za snimanje, pa je često u videu ostajala neka kaseta sa važnim sadržajem, iznajmljena iz videoteke ili kaseta sa snimljenim važnim događajem iz obiteljskog života. Što bi sve krenulo po zlu reći ćemo kasnije. Prvo ekonomski aspekt.

Ulaskom privatnog kapitala u televizijski biznis lokalnog tipa pornići su ušli na velika vrata i u sobe i dnevne boravke, uglavnom nakon kasnih vijesti u 23 sata. Prije rata je mostarska TV „As“ uredno puštala pornjavu u sitan sat, a ja imao čudnovatu naviku da ustanem u tri ujutro, dok svi ukućani spavaju, da „pijem vode“ ili "pišam".

Jedina zaštita od toga da vas ljudi vide kako iznajmljujete pornić bila je činjenica da su sve posuđene kasete iz „originalnih“ omota sa slikama i scenama iz filma bile vađene prije izdavanja i stavljane u one generičke JVC, Sony ili TDK kutije, a dobrostojeće videoteke imale su svoje vlastite „plastike“ s logom ili maskotom videoteke, brojem telefona i adresom. Netko se htio kriti, a netko i ne, pa je bilo dosta onih koji bi ponosni galamili okolo i davali svima do znanja da je konačno, nakon petnaest dana čekanja, iznajmljen popularni film, koji je traženiji u gradu od suhog zlata. Da svi znaju i da svi koji nisu to još uspjeli – pate!

Dok se boje ne rastope…

Sve to je bio dio odrastanja uz VHS. Uključujući i groznu sliku, s iritantnim titranjem nakon par pregledavanja i rastapanjem boja na regularnoj bazi. Ali, nismo znali za bolje i to je bio vrh tehnologije za kojeg smo bili sigurni da dugo neće biti dostignut, a akmoli prestignut, koji je omogućavao da gledamo, pa makar na petoj kopiji, neki filmski hit recentne holivudske produkcije ili kakav klasičan uradak Charlesa Bronsona, John Waynea ili Clinta Eastwooda.

Jedna od posebno glupavih pojava vezanih uz VHS bila je navika ljudi da svjesno ili nesvjesno presnime dio filma, zahvaljujući tome što bi za potrebe snimanja TV programa ubacili pogrešnu kasetu – ili u krivom trenutku pritisnuli krivo dugme na daljinskom do je neka važna kaseta bila u videu. Nemalo puta mi se dogodilo da umjesto filma koji je u toku i koji s velikom pažnjom upravo gledam, i gdje se taman "dasa" sprema izrešetati zlikovce, najednom i ni iz čega pojavi snimka nečijeg vjenčanja u Rodoču, uz pucnjavu i ijukanje. A znala je, na opće iznenađenje ukućana, umjesto nasmješenog dječjeg lica iskočiti i kakva gola ženska guzica…

(nastavak sutra)

Kopirati
Drag cursor here to close