27. siječnja 2012. ili LJUBAV, ROMANTIKA I ŽIVČANI SLOM (2. DIO)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dragi dnevniče,

Nakon što mi je Zoran, mrtav ozbiljan, umotan u super mekanu dekicu, super mekanim glasom u već opisanom romantičnom ugođaju, iznio svoju genijalnu ideju o zajedničkom životu nakon dvomjesečne veze koja je zasnovana uglavnom na prilično dobrom seksu i stvarno jako dobrom smislu za humor, imala sam dva dana da saberem misli. Vidjet ću ga već u ponedjeljak, radimo u istom uredu. U istoj onoj groznoj poslovnoj atmosferi gdje se svi prave da kao da su tvorci i sastavljači Etičkog i radnog kodeksa, a u stvari su, svi odreda, zabijači noseva u tuđe poslove i prepričavači najnovijih tračeva o (radnim) kolegama. Ta dva dana vikenda nisu mi bila potrebna da razmislim o prednostima i nedostacima zajedničkog života sa Zoranom, dizanja veze na jednu sasvim drugu razinu i temeljite promjene životnog stila, ne. Moje misli o tom idiotskom postupku su bile posložene odmah nakon izrečenog prijedloga, odnosno od trenutka kad su se vrijednosti mog sistoličkog i dijastoličkog tlaka gotovo izjednačile i kad je moje srce treperilo slabije od jednokratnih svijeća koje su i dalje stvarale kulise klišeizirane romantike u Zoranovom stanu... Ne, ne i ne!!! Vikend nasamo trebao mi je da smislim kako ću Zoranu reći da mislim da je to užasna ideja. Grozna, užasna, nezrela, preuranjena,  i sve to pod zajedničkim nazivnikom gluposti...

Zoran i ja radimo skupa, u istom uredu. To je puno vremena provedenog zajedno. Svaki dan. Baš svaki. I kad smo započeli avanturu i kad smo avanturu pretvorili u vezu, bili smo svjesni te činjenice i složili smo se kako smo mi jako cool ljudi i dogovorili se da nećemo dopustiti da se bilo kakve eventualne turbulencije iz privatnog života prelijevaju u ured. Sapunice i drame u uredu ostavit ćemo svim onim drugim papcima koje smo se, radi toga, ismijavali. A sad, u ponedjeljak moram sjesti u ured i čekati pauzu za ručak da sa Zoranom raspravim kolosalnu privatnu glupost, koja prijeti da će uništiti sasvim dobro prijateljstvo i prilično dobru vezu...

Na moje iznenađenje i naprotiv moje bojazni da će Zoran potencirati neke razgovore ili na neki drugi način našu privatnu stvar servirati uredskim lešinarima, on je na poslu kulirao i ponašao se kao sasvim normalan lik. Čak je htio pozvati kolegu da ruča s nama na pauzi. Toliko je bio opušten, da sam se u jednom trenutku zapitala je li to uopće normalno a u drugom sam htjela ja napraviti scenu, samo da vidim je li stvarno tako opušten i muči li ga uopće naš razgovor od petka...

Kad smo konačno sjeli nasamo, počela sam svoj dugi monolog o nama, našoj avanturi, seksu, vezi, vezama općenito, mljela sam kao navijena, a on je samo slušao bez riječi. Pitala sam, zar se nismo dogovorili da ćemo imati opuštenu vezu s hrpom zajebancije, humora i seksa, da se nećemo opterećivati problematikom klasičnih ljubavnih parova, da ćemo eksperimentirati i što je najvažnije - da ćemo u svemu tome uživati. Nastavila sam, ne čekajući odgovore na postavljena pitanja, kako je moguće da jedan tako dobar i pametan lik, čak i da zanemarimo sve dogovoreno, postavi pitanje o zajedničkom životu nakon dva mjeseca veze i kako to da on, koji se hvalio i hvali prednostima momačkog i samačkog života, odjednom želi useliti kod djevojke, objašnjavati 1000 Zašto 1000 Zato svojim konzervativnim roditeljima, i kako on uopće zamišlja tu stvar i je li osim seksa uopće pomislio i na jednu praktičnu stvar u zajedničkom življenju s nekim, želi li ići u dosadnu kupovinu namirnica, usisavati, čistiti, brisati, prditi i smrdjeti pod jorganom, buditi se lošim zadahom, pristati na milijun sitnica koje ja činim a njega izluđuju i koje on čini a mene izluđuju, želi li brak, ako želi zašto je govorio i činio sve suprotno od toga ovih par mjeseci, misli li da je zajednički život korak bliže braku i ako misli i želi zašto je, zaboga, mislio da ja to želim u ovom trenutku i zašto nešto ne kaže već jednom i zašto, zašto, zašto...

Nisam se gasila, valjda, pola sata, postavila sam milijun pitanja a on je samo širokih očiju šutio i gledao u mene. Kad sam poslije svega, bez riječi gledala u njega i očekivala bar neku reakciju on je na svu moju histeriju pitanja o zajedničkom životu odgovorio jednim jedinim odgovorom.

- Mislio sam da bi to bila dobra zajebancija.

Gledala sam ga još nekoliko sekundi pokušavajući dati neki smisao njegovoj rečenici...

- Goni se u kurac, Zorane!