Recenzija

U oba roda: Poezija Željka Grahovca od čitatelja zahtjeva iskrenost

Kultura / Knjige | 27. 01. 2015. u 12:56 Elis BEKTAŠ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čini se da mi, kao vrsta, nikada u povijesti nismo živjeli neistinitije. To dolazi otud što laž više nije u našem jeziku, naš jezik postao je laž. Iz naših je pripovijesti iščilila bajka i ustupila mjesto prozelitskom cjenkanju. Magija je napustila naše pjesme pretvarajući ih u artikle. Naš jezik više ne označava, on više čak ni ne opisuje, on danas propovjeda, ali ne kao prorok, već kao trgovac ili kao bankar. Ta laž, koja je jezik, i taj jezik, koji je laž, izlili su svoje usahle singulare i svoje okoštale plurale svud unaokolo, kontaminirajući stvarnost. Nije ta kontaminacija novijeg datuma, ne bi iziskivalo naročita truda da se njeni tragovi pronađu i u jeziku antike, ali danas je posvemašnja, zagadila je čak i one rezervoare odakle bi duh trebalo da se napaja čistotom i svježinom, rezervoare što ih umjetnošću nazivamo.

Tu virtuoznost Grahovčevu i tu lakoću baratanja stihom, međutim, nije lako čitati. Od čitatelja se zahtijeva oštroumnost i, čak i više nego oštroumnost, iskrenost.

U tako sumornom i apokaliptičnom prizoru prava je rijetkost, tim dragocijenija, kad čovjek nabasa na sačuvanu oazu čistote i svježine u kojoj se može okrijepiti bez straha da će u organizam unijeti još laži. Jedna od takvih oaza nesumnjivo je i nova, treća po redu pjesnička zbirka Željka Grahovca, U oba roda.

Suvereni gospodar stiha

Ne volim govoriti o pjesničkim tehnikama i postupcima, pa neću to ni sada činiti. Kazat ću samo da je Grahovac istinski i suvereni gospodar stiha. On ne zamagljuje značenje nepotrebnostima i suvišnostima, niti mu dopušta da iscuri kroz prenapregnute konstrukte. Željko zna ne samo šta se mora reći u poeziji, on zna i kako to iskazati. Melodija i ritam u njegovom stihu pretorijanska su garda i Šerpasi značenju, oni ga čuvaju i vode da se što sigurnije uspne u dubinu čitateljeve duše.

Tu virtuoznost Grahovčevu i tu lakoću baratanja stihom, međutim, nije lako čitati. Od čitatelja se zahtijeva oštroumnost i, čak i više nego oštroumnost, iskrenost. Jer u Grahovčevoj poeziji nema ubjeđivanja, pa tako nema ni laži, a to znači da joj se bez iskrenosti pristupiti ne može. Knjiga U oba roda ispjevavanje je istine, koja u biću postoji trojako – kao jezik, ne kolektivni, već kao jezik bića, kao bol i kao etika. Grahovac znade, i to ne krije u svojoj zbirci, da to trojstvo, jezik, bol i etika, ističu iz singulariteta, ali da do pluratiteta ne dopiru, da umiru prije no što u njega uplove. Do pluraliteta će doplivati samo prazne ljušture tog trojstva.

Osloboditi se boli i osloboditi svijet

Ni jezik ni bol ni etika, međutim, ne daju ploda ni u jednoći, oni tu tek cvjetaju. Plod će dati tek kad dospiju do onog zaboravljenog broja – do dvojine. Jezik je ništavniji i od tišine ako ne stoji između ja i ti, bol ja neuvjerljiva je ako ne postoji ti koje će je podijeliti i olakšati, etika jednine besmislena je kao i etika, recimo, kamena, etika množine apologetika je zločina, jedina etika koja oslobađa biće sputavajući ga ona je koja stoji u osnovi relacije između ja i ti.

Ta dvojina prisutna je u svakom kutku Grahovčeve poezije. Kada dijalogizira sa dragim pjesnicima, onima koji su prije njega posrtali kroz lavirint boli postojanja, kada monologizira, ne tebi, čitatelju, već sa tobom, kada se obraća Bogu, koji se najjasnije objavljuje upravo kroz ispovijed Njemu upućenu. Tako Željkova zbirka postaje ono zlatno klupko Arijadnino kojim čitatelj obilježava svoj put kroz taj labirint egzistencijalne boli, mada se tim putem vraćati neće, jer ga na kraju čeka čudovište, Minotaur sa tijelom prijateljstva i glavom ljubavi. Osloboditi se boli i osloboditi svijet boli i pokore, čovjek može samo na jedan način – pobjeđujući to čudovište tako što će čudovištu dopustiti da ga pobijedi i proždere.

Kontaminiranost stvarnosti

Knjiga U oba roda ne daje čitatelju naputak kako da izvoje tu pobjedu, ali ga hrabri i krijepi na putu do srca lavirinta. Onima koje očaj tjera na hrabrost, ona će biti dragocijena pomoć na putu. Onima, koji se u labirint ne usuđuju ući, bit će, pak, dobra kao podsjetnik da se ovdje još uvijek može stvarati velika poezija. Nažalost, takva poezija davno je izgubila boj protiv onog smeća koje se pod poeziju izdaje. Smeća iz kog dopiru jauci kako sad, eto, ništa ne valja, što je s aspekta pjesništva nesumnjivo tačno, i kako je nekad bilo bolje, što je sa svakog aspekta nesumnjiva laž. Smeća koje poziva, ubjeđuje, prijeti, ucjenjuje...

Kontaminiranost stvarnosti što je živimo takvim smećem čini dragulje poput zbirke U oba roda još vrijednijim. Ali budi oprezan, dragi čitatelju, proklet je to dragulj, iznijet iz one pripovijesti u kojoj se veli – tko uzme kajat će se, tko ne uzme kajat će se još više. Grahovčeva poezija ne tješi, ona nije u šećernoj vodici otopljena panaceja. Ona je grka i opora, jer su istina i autentičnost postojanja uvijek grki i opori.

Ali onima koji znaju šta je bol i koji znaju da se ona liječi samo prijateljstvom i ljubavlju, ta gorčina i ta oporost neće smetati, bit će im poput najslasnijeg zalogaja.

Željko Grahovac rođen je 10. srpnja 1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine. Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980/1981.), koji je uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Radio je kao predavač filozofskih i socioloških disciplina u srednjoj školi (u Zenici i u Kaknju), kao urednik u GIK „OKO“ u Sarajevu te kao bibliotekar-informator u Općoj biblioteci u Zenici, gdje je još uvijek zaposlen.

Kopirati
Drag cursor here to close