Fra Vjeko Ćurić - Afrički Schindler

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fra Vjeko Ćurić, u Ruandi poznat kao "Afrički Schindler" rodio se u Lupoglavu kraj Žepča 1957. godine. U Visokom je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju, te se školovao za svećenika, kada je, diplomiravši filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, zaređen.

U Parizu se pripremao za misijski poziv. Otišao je u Ruandu 1983. godine. Prema franjevačkom planu "Projekt Afrika" nastojao je naučiti lokalne običaje i plemenske jezike, a pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu, a i organizirao je i konvoje humanitarne pomoći.

Pretpostavljamo da ste čuli za ovog najpoznatijeg misionara naših prostora, kojega je u Ruandi sada naslijedio fra Ivica Perić, a čije Afričke pustolovine od prošloga tjedna, putem našeg portala, možete pratiti. Fra Ivica je za vrijeme genocida bio u Ugandi, a s obzirom da se bliži i obljetnica fra Vjekine smrti, ovoga tjedna ćemo se prisjetiti njegova života.

Iz Kivuma za Bljesak.info

Još kolonijalni njemački i belgijski režimi u Ruandi favorizirali su Tutsije, što je kod većinskog plemena Hutu stvaralo mržnju. Zemlja je 1962. stekla neovisnost, a 1990. zametnuo se građanski rat, koji je četiri godine kasnije kulminirao progonom Tutsija, a kasnije i njihovom osvetom usmjerenom ka drugom plemenu.

Gotovo svi svećenici bijelci napustili su zemlju. Vjeko Ćurić je ostao. Više puta bio je u smrtnoj opasnosti za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala želeći ga strijeljati, ali im je uspio pobjeći. Spasio je nekoliko tisuća Tusija, među njima najviše djece, koju je nazivao svojim 'garama'. Stavljao ih je pod kamionsku prikolicu i kriomice prevozio u susjedni Burundi, skrivao u samostanu i u župnoj crkvi. Napadače je podmićivao kako bi poštedjeli nedužne.

Nije preživio napad 31. siječnja 1998. godine, kada je ubijen u Kigaliju. Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je dao sagraditi s vjernicima. Sprovod je vodio apostolski nuncij u Ruandi poljski nadbiskup Juliusz Jacucz.

Dan nakon njegova ubojstva, papa Ivan Pavao II spomenuo ga je u govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu rekavši: "Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život“.

Nakon tragedije, Ruanda je pomalo uplovila u stabilnije vode, donekle zahvaljujući i već spomenutom, fra Ivicu Periću, koji je naslijedio, ali i dostojno nastavio fra Vjekin rad, za kojeg kaže da je „bio čovjek za svakoga i imao srce za svakoga. Volio je druge i pomagao koliko je mogao, bez obzira na posljedice“.

Kada je pokolj počeo u Kivumu, narod je tražio pomoć od Vjeke. Ovaj svećenik, stranac, živio je u ovome mjestu više od deset godina, i sve to vrijeme radio je na njegovu razvitku.

Župljani su ga veoma voljeli, a njegova odluka da ostane u Ruandi u vrijeme pokolja stavila ga je u srce ove zajednice i države. Kada su drugi stranci evakuirani, fra Vjeko je stao uz narod Kivumua u najgorim i najtežim trenutcima njihova života. On je činio sve moguće da ih opskrbi hranom i lijekovima te im pomagao da pobjegnu i izbjegnu smrt.

Fra Vjeko je stalno osuđivao nasilje i stalno je propovijedao o miru i jedinstvu u vrijeme pokolja. To je i bio razlog da mu je organizacija Interamwe (Koljači) više puta prijetila smrću. Nakon rata je pomagao u izgradnji i popravku kuća pripadnicima obaju plemena. Ove kuće još uvijek postoje u Ruandi, ali nažalost, ovaj svećenik nije više među živima.