Bileća: Grad u kojem mirno ratuju partizani i četnici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Bileću se može s raznih strana: iz Trebinja i Gacka, iz Stoca, odnosno Berkovića, iz Ljubinja, a preko graničnog prijelaza Deleuša i iz Crne Gore.

S koje god strane putnik krene, ima što vidjeti, ali je nekako najzanimljivije vijugavim putevima preko Trnova, pored Foče pa na Tjentište, gdje su nekoliko konja do sapi utopljenihu travu jedini posjetitelji partizanskog spomenika i spomen-kosturnice u Dolini heroja, kamo su u godinama prije (zasad) posljednjeg rata hodočastile tisuće ljudi.

Turisti na Tjentištu

O Tjentištu ćemo nekom drugom prigodom, sada – pravac Bileća! Pitom kraj, nastanjen takoreći oduvijek, gradom je ipak načinila strateška pozicija, zbog čega je uvijek bio pun vojske, od srednjovjekovlja, preko osmanlijskog doba i austrougarske uprave, pa do socijalističke Jugoslavije, otkad ga mnogi, zbog žestokog drila u Školi rezervnih oficira (baš bi bilo glupo reći: u Školi pričuvnih časnika!) i ne pamte baš po dobru.

Bileća

Austro-Ugarska je Bilek, kako su tada zvali Bileću, zatekla kao trgovište sa 60 kuća i 263 stanovnika (1879.), da bi 1910. godine grad brojao čak 307 kuća sa 1.871 žiteljom (757 muslimana, 890 pravoslavnih, 196 katolika i 15 jevreja). Otkud toliki prirast? Pa vojska, šta bi drugo, jer je u to doba, kažu kronike, u Bileći živjelo više vojnika nego civila!  

O tome i danas slikovito govore bunkeri i utvrde razbacane oko grada, povezane nepoderivim makadamskim cestama koje bi današnjim graditeljima putova mogle poslužiti kao odlični primjeri kako treba raditi. Jednu od utvrda neke je godine Emir Kusturica počeo rušiti, kako bi se dočepao goleme količine obrađenog kamena odlične kvalitete, ali se digla tolika frka da je odustao.

Mediji su mjesec-dva pisali o toj temi, pogotovo sarajevski, kao da se ruši kakav srednjovjekovni grad (mada nema dvojbe kako ni austrougarske utvrde nisu za rušenja). Recimo, srednjovjekovna Vesela Straža, blizu Bugojna, poravnata bagerima kako bi tamošnji paraglajderi imali kvalitetno uzletište. O čemu su napisana ukupno dva tekstića.

Jer, em jer se radi o gradu nastalom prije dolaska Osmanlija, što je, znamo, samim tim bezvrijedna stvar, em što je u rušenju sudjelovao i jedan bosanski fratar, u sarajevskoj čaršiji vrlo omiljen zbog svojih političkih stavova. Kojeg u tekstićima nitko nije ni spomenuo. E, bolje je onda rafalati po Nemanji i njegovom raziđivanju austrougarske kule.

Austrougarska utvrda kod Bilećkog jezera

Ulaz u jedan od austrougarskih bunkera

A bilećki kamen je posebna priča, nije se Nemanja bez veze zaletio baš tamo. Bjeličastim bunjanim kamenom su proteklih desetljeća obložene hiljade kuća u BiH i regiji, a svako bilećko groblje pravi je mali lapidarij, ujedno i lijep izložbeni prostor, ma kako to možda grubo zvučalo. Na spomenicima isklesani grozdovi, bordure, vitice, cvjetovi, križevi...

Na grobljima je još mnogo zanimljivih stvari, pomalo neobičnim ljudima koji nisu iz ovog kraja, a pravi primjer je groblje u Baljcima. Tu se u jednom kadru mogu fotografirati crkva i spomenici sa petokrakama, makar znamo šta su petokrakaši mislili o vjeri i crkvi. Čak ni narodni heroji nisu bježali od crkve. Natpis iznad ulaza posebno je zanimljiv: O??e xpam c?eto?a Apa??e?a M?xa??a ?o???e o????a ?a??? 1905. Nešto nalik korienskom pravopisu, ali na ćirilici, što u startu djeluje pomalo nespojivo.

Ulaz u baljačko groblje

Spomenici na baljačkom groblju

Petokraka i križ

Narodni heroji

Poginu braneći kralja i otadžbinu..

Korienskim pravopisom..

Ima i zanimljivih grobnih natpisa. Recimo onaj na spomeniku Milanu Bajoviću, podnadzorniku državne policijske straže, rođenom 1892. godine. Milan je, piše na spomeniku, „podlegao ranama 1938., ranjen od zločinačke ruke, braneći kralja i otadžbinu“. Spomenik inače stoji vrlo blizu grobu narodnih heroja.

Načas se opet moramo vratiti podatnom bilećkom kamenu, a razlog su bezbrojne srednjovjekovne nekropole sa stećcima. Djeluje pomalo nevjerojatno da je samo jedna, ona u Radmilovića Dubravi, četiri kilometra od grada, proglašena nacionalnim spomenikom, a to svakako zavrjeđuju i mnoge druge. Recimo, ona u Naratu, na sasvim drugoj strani općine, kad se dolazi od Berkovića. Prekrasni! E, sad, je li u pitanju nepoduzimljivost lokalne zajednice ili nemar Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ko bi to znao, ali je grjehota što stvari stoje tako kako stoje. 

Većina nekropola uopće nisu obilježene, masivni stećci leže, ponekad i polomljeni, kao da su ispali iz zrakoplova pa se rasprostrli i ostali ležati. Ležećci, dakle, a ne stećci. A nekropola u Radmilovića Dubravi impozantna je. 291 stećak. Neki s natpisima, neki sa uklesanim crtežima. Ilustrirani stećci. I sam ambijent, mjesto gdje su srednjovjekovni ljudi odlučili napraviti groblje, i stećci, i natpisi na njima, ma sve je za pet!

Radmilovića dubrava

Stećci u Radmilovića dubravi

Još malo iz Narata

Ležećci

Ovce i stećci

Još jedno mjesto sa stećcima privlači pozornost, mada se ne radi o nekropoli. Naime, kad je pala odluka da se gradi Bilećko jezero, najveća vještačka vodena akumulacija na Balkanu, selo koje je ležalo na jednom njegovom dijelu iseljeno je, ali su stećci izneseni sa potopljenog prostora i poredani na obali, odmah do grada, blizu jedne od bilećkih vojarni. Pored stećaka mirno leži stado ovaca. Stećci im nisu previše zanimljivi, bit će da se tu prečesto nađu.

A grad... Pa pravi grad, eto, šta drugo reći! Otkako nema ŠRO-ovaca, mnogi vojni objekti stavljeni su na raspolaganje raznoraznim institucijama i društvima, što je na razne načine obogatilo grad. Starih građevina ne nedostaje, ali, bome, ne manjka ni novih. 

Zgrada Općine naprosto blista, a onaj tko ne zna o čemu se radi za moderno dizajniranu zgradu sa crvenom fasadom i balkonima te kafićem u prizemlju nikad ne bi ni pomislio da je parohijski dom. Sportska dvorana se obnavlja, KK „Hercegovac“ nije nepoznat klub ni u europskim razmjerima. Careva (Gradska ili Obradovića) džamija, u današnjem obliku podignuta prije nešto više od stotinjak godina, u ratu minirana, prije nekoliko godina obnovljena, izgleda poprilično sablasno, kao da u nju nikad nitko ni ne ulazi. 

Crkva svetog Save, otprilike iste starosti, sasvim je druga priča, kao i crkva svetog Velikomučenika Lazara. Na zgradi u kojoj se nalazi biblioteka „Vladimir Gaćinović“ ljiljani od željeza; bit će da ih nitko nije primijetio, inače bi vjerojatno davno završili u starom željezu.

Parohijski dom

Gradska džamija

Pročelje crkve svetog Save

Ponutrica crkve svetog Save

Zgrada Općine

Ljiljan na zgradi biblioteke 

Lijepe žene prolaze kroz grad

Bileća vodi vlastiti mirni rat, a ratuju pristaše partizana i četnika. Ili mirno koegzistiraju, kao na groblju u Baljcima. Kako god, partizani su u posljednjem pravom ratu pobijedili pa su zauzeli bolji položaj: park narodnih heroja i kosturnica nalaze se, naime, iznad gradske prometnice, a Ravnogorski park je sa donje strane. Park se gradi, radovi su u punom jeku, a bit će – na stranu političke konotacije – još jedan ukras grada. Novca očito ima, jer ono što se pravi zahtjeva dobru gomilu šuškavih papira. Zato na gradilištu, a pogotovo na dijelovima koji su završeni, sve blista, dok su, s druge strane, partizani u defanzivi: slova kojima su ispisana imena narodnih heroja izgubila su boju, sve je nekako sivo, a na vratima je katanac. Ipak, sve izgleda prilično pristojno, pogotovo u odnosu na mnoge gradove u kojima se partizanskim spomenicima ni za trag ne zna.

U Ravnogorskom parku

Partizani zauzeli busiju iznad ceste

Spomen-kosturnica

Vlado i Sneža

Narodni heroj Vlado Tomanović, kojeg se ne sjećam iz vremena kad su narodni heroji činili gro predmeta koji smo onda zvali istorijom, a danas poviješću, zbog nečeg je dobio posebnu bistu. Iza njegovih leđa, na fasadi stambene zgrade, crvenim sprejem je ispisana ljubavna poruka nekoj Sneži. Vlado je smo blago namrgođen, a za Snežu i autora grafita ništa ne kaže. Šuti kô kamen.

Zadnja postaja posjeta je manastir Vavedenja Bogorodice u Dobrićevu. Nalazi se oko sedam kilometara od Bileće, pored puta ka Trebinju, a podignut je još prije četiri ili pet stoljeća, oko čega se povjesničari baš i ne slažu, i to ne ovdje, gdje se sada nalazi, nego mnogo dalje, dvadesetak kilometara od Trebinja, a na sadašnju lokaciju je, zbog izgradnje brane Grnčarevo i formiranja vodene akumulacije, komad po komad, prenesen 1985. Godine. Kad nam nepovjerljiva monahinja, nakon prilično uvjeravanja, otvori vrata crkve, uza svu ostalu ljepotu, zapazit ćemo i oznake na gredama koje su stavljene u vrijeme demontaže zgrade i njenog ponovnog slaganja. Monahinja ne dozvoljava fotografiranje ponutrice crkve pa nam možete samo vjerovati na riječ, a prijatelj s kojim sam tamo bio nije uspio u namjeri da je nekako zagovori kako bih napravio barem jednu fotografiju. Ne može i gotovo!

Ispred manastira Dobrićevo

U manastirskom dvorištu

Crkvica svetog Proroka Ilije na otoku u Bilećkom jezeru

Kiša je pokvarila planiranu „plovidnu“ do otoka u Bilećkom jezeru, na kojem se nalazi crkva svetog Proroka Ilije, kao i posjet crkvi svetog Arhanđela Mihaila u Trnovom Dolu kod Meke Grude.

Rođaci Emira Kusturice

O manastiru bi se moglo pričati do unedogled, ali da ne bismo otišli predaleko, koga to zanima, eno mu monografija Bileće pa neka čita. Monografija je puna podataka i fotografija, solidno uređena, ali... Uvijek ima neko ali što djevoci sreću kvari. Bileća je, poznato je, dala mnoge poznate ličnosti, među kojima se posebno ističu filmadžije, oskarovac Dušan Vukotić te njegov kolega Fadil Hadžić, a posebna priča je Karl Malden, rođen Chicagu kao Mladen Sekulović (Tramvaj zvan čežnja, Na dokovima New Yorka...), čiji je otac također Bilećanin. E, Dušana ima svugdje, Maldena-Mladena poprilično, a Fadila Hadžića nigdje. Kao ni Safeta Isovića, po mnogima najboljeg izvođača sevdalinki svih vremena. Ni u monografiji ni drugdje.

Kusturicu sam već spomenuo. Ne zna on, ali znam ja da su njegovi iz bilećkog sela Podgorje. Bio sam tamo prije desetak godina i posjetio njegove srodnike i prezimenjake. Za koje vjerojatno nikad nije čuo, jer je njegov babo Murat, bit će, čak i rođen u Sarajevu. Emir/Nemanja pojma nema da tamo u nekom Podgorju njegovi rođaci i sad žive u jednoj staroj kući, da su cijeli rat proveli tu negdje, da ni dandanas nemaju struje i da, kad ih se pita za susjede Srbe, nikad neće prokleti ni najgoreg među njima.
„Risto Jovov? Ma nije se pokazô kakav čo'jek, kukao ti za njim...“
Tako će reći. Da oni ne kunu. Elegantno, nema šta!

Da, imalo bi se što reći i o nekim davnim posjetima. Selu Pađeni, recimo, gdje je jedan od ulaza u tunel Gornji horizonti. Ili selu Đeče, gdje žive Ćatovići, tada, a vjerojatno i sada, jedina bošnjačka povratnička obitelj. Kod Safire sam više puta jeo užljevak i cicvaru te pio mlaćanicu. Ali...

Jedan moj drug je prije desetak godina, jureći krivudavom uskom cestom ka Bileći, udario kravu. Sama je kriva: prelazila je cestu mimo pješačkog prelaza! Krava se prostrla po cesti, drug je malo zastao i, kud će-šta će, produžio. Nakon desetak dana neko mu je pozvonio na vrata. Izašao, kad pred vratima... Krava! Sa brojem registarskih tablica njegove „jette“ odštampanim, da izvinete, i pride da oprostite, na stražnjici. Ne vjerujete? Pa jesu li vam ikad pričali bajke?

E, a ja sam bio sa svojim drugom. Pa da krava ne bi našla i mene, odoh ja – u „Ilegalu“!

Odoh u ilegalu!