Ćeif iznad zakona

Kako zadovoljiti vozača i pušača u BiH?

Kolumna / Kolumne | 21. 02. 2017. u 08:56 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Nemoj da bi netko sad bacio nešto kroz prozor'', rekao je otac djeci koja su na putu prema moru sjedila na zadnjem sjedištu automobila. Rekao je to, valjda, i sebi nakon što su prešli granicu i zaputili se tamo gdje ipak treba biti pristojniji nego kod nas. Jer, prije granice, otvoreni prozor i ljepote kakve nema nigdje nego u BiH, trpjele su sve što je bilo viška u automobilu. Ova davna zgoda koju mi je davno pričao prijatelj najbolje oslikava kako kod nas normalna pravila ne pale i kako smo opsjednuti time da se dugima više svidimo nego da sebi dobro činimo.

Jer tko bi udovoljio izvaranom, prepadnutom i zauvijek paranoičnom prosječnom građaninu BiH, koji vozi automobil i koji puši? Nitko.

Vječito galameći u bradu protiv nepravde, gledajući mlake prosvjede na rub stjeranih nekih drugih prepadnutih i izvaranih, još od početaka moderne prevare zvane daytonska Bosna i Hercegovina taj prosječan građanin traži bolje. Uporno ponavlja kako tamo u nekom bijelom svijetu, koji nije toliko daleko od nas, puno stvari koje su kod nas nakaradne, ljudi jednostavno rješavaju. Potom se redovito rodi zaključak kako smo mi stoka i kako nama ništa drugo i ne treba osim ovog modernog i daytonskog Ovdje i Sada.

Tako su se nakon donošenja 'Nacrta zakona o kontroli i ograničenoj uporabi duhana, duhanskih i ostalih proizvoda za pušenje' sva čađava pluća uspuhala. Jer moderan i daytonski čovjek u BiH najviše mrzi zakone pa makar bili i u nacrtu. Pušit će ljudi, kažu, na terasama političara, u njihovim dvorištima, pušit će tamo gdje je njima volja. Nema tog zakona, a neće ovo biti jedini takav u BiH, da će netko njima uskratiti ćeif i udariti im kaznu jer žele zaduhaniti gdje im se ćeif, to jedino zajedničko oko čega se još nismo uhvatili za vratove, digne.

S druge strane, isti taj moderni i daytonski čovjek kad prebaci koji kilometar preko granice mijenja sve čipove u glavi i nekim se čudom glatko prikloni zakonu baš kao što se glatko priklonio bezakonju koje ga je pretvorio u paranoika. Neće tako u bijelome svijetu planuti cigareta nego će ćeif pričekati da se ode na za to predviđeno mjesto pa će čak, opomenut savjesti koju nema kod kuće, detaljno pretražiti prostoriju da se uvjeri u postojanje znaka za dozvoljeno ili zabranjeno pušenje. Ali ne, u našem trokutastom svemiru, modernom, daytonskom i europski nastrojenom, ćeif je iznad zakona. I taj zakon se može samo napušiti. Jer, što nam je ostalo osim utjehe u dimu cigarete i 'ostalih proizvoda za pušenje'.

Isto je tako i s novim 'Zakonom o sigurnosti prometa'. Digli su se glasovi protiv kazni koje bi policajci trebali pisati onima koji ga krše. ''Puno je to'', kažu oni koji istim glasom govore kako nema bolje kazne od udaranja po džepu. Ali, eto, kad je udaranje po džepu usklađeno s europskim pravilima, koja prizivamo svako malo, onda nešto ne štima.

Svi smo barem jednom prozvali kozom majku koja vozi dok joj malo dijete stoji ispred suvozačeva sjedala. Svi smo zagalamili na oca koji svršava dok njegov mali ljubimac volana njegovog velikog ljubimca i svi smo poslali u neku stvar pješaka koji ne gleda ni gdje je zebra ni koje mu svjetlo na pohabanom semaforu gori.

Postoji naravno i druga strana medalje. Pušenje je, ma kakvo bilo i ma čega god umotanog u poznati brand, jedini luksuz kojeg paranoični, izvarani i prepadnuti mogu sebi priuštiti. No, ne možemo si dozvoliti da nam naš jad bude jedino opravdanje za stajanje u mjestu umjesto koraka naprijed. Ne može nam opravdanje biti i to da policajci ne vežu pojaseve baš kao što ne smijemo sebi, kivni na državu kakvi jesmo, dozvoliti da odmahnemo rukom i ne prijavimo i državu kada vara državu. Glupo je, naime, čitati u medijima, kako se vozači žale da voze po propisima, a samo smo prije nekoliko mjeseci proklinjali vozače i zakone kad je manijak pregazio dvije djevojke na zebri u Sarajevu ili kad je smrt djevojčice na cesti u Tomislavgradu obišla čitavu regiju.

Kako je BiH u svemu posebna, tako ova medalja ima i treću stranu. Odmahnut ćemo rukom i utješiti se pričom kako ima puno važnijih stvari na višim razinama i da ćemo, ovako ili onako, popušiti. Lijekova za rakove nema, ceste su nam ionako loše, nema nam druge nego nesvezani, s cigaretom u ustima, dodati gas i sjuriti se kroz crveno u vječito bezakonje zvano moderna Bosna i Hercegovina.

Kopirati
Drag cursor here to close