Grunf
Tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi
Tekst članka se nastavlja ispod banera
„Alan Ford“, popularni talijanski strip autora pod pseudonimima Max Bunker i Magnus je svoje najslavnije dane proživljavao na području bivše Jugoslavije. Čak ni u Italiji nije bio toliko popularan, koliko su stanovnici tadašnje države prepoznali sebe u talijanskom stripu o tajnoj organizaciji iz cvjećarnice sa njujorške Pete avenije.
Kao predviđanja sarajevske „Top liste nadrealista“, tako su i živopisni likovi sa stranica stripa preselili u današnju svakodnevicu Bosne i Hercegovine, mjesta gdje fikcija postaje stvarnost.
Od Superhika koji krade siromašnima da bi dao bogatima ili gradskih otaca koji ničice padaju pred kriminalcima, bezbroj je paralela između Alan Forda i današnje BiH.
Ali jednu ćemo ipak pokušati detaljnije spomenuti – riječ je o paroli člana TNT grupe Otta von Grunfa „Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi“. Primijenjena na aktualnu ekonomsko-političku situaciju, ova parola polako počinje dobivati na smislu.
Ona predstavlja onu silnu šutljivu masu ekonomskih emigranata koji su već ili će se tek odlučiti na napuštanje Bosne i Hercegovine shvativši da njihova vrijednost daleko nadilazi ono što im država nudi.
Nije ovdje smisao da se svi oni zaposle u postojeći daytonski birokratski aparat koji samo što nije puknuo od prenapuhanosti, već u tome što BiH apsolutno ništa ne radi na ostvarivanju bilo kakve ekonomske stabilnosti koja bi omogućila normalan život.
Silna „ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena“ ili, ako skratimo razlomke, politička vrhuška, su nedavno prouzročili otkazivanje projekte Europske komisije iz oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja (IPARD).
Dogovoreno ostvarivanje mehanizama za implementaciju ovih projekata nije zaživjelo, pa je preko pet milijuna eura otišlo u vjetar umjesto u poljoprivredno zemljište. I skoro nitko se nije za tim osvrnuo.
Umjesto toga, volimo se sekirati oko problema iz susjedne Hrvatske u pitanjima poput vukovarske ćirilice ili izručivanja udbaša Njemačkoj, a da bi stvar bila još nadrealnija – čak je i Ahdnama iz 1463. postala jedna od glavnih vijesti dana. Sve u stilu Broja Jedan i njegovih povijesnih svjedočanstava.
Ne treba sumnjati kako će i nadolazeći popis stanovništva zamračiti ekonomski kolaps države, i da će pitanja poput nacionalnosti, vjere i jezika izazvati daleko veće diskusije od pitanja poput prosječne plaće.
Odgovor na ovo pitanje će nam zapravo dati jasan presjek situacije gdje smo i što smo. A na pitanje „koliko nas je?“, odgovor je jasan za sva tri konstitutivna naroda: „sve manje i manje“. Cijena za to je „prava sitnica“, što bi rekao Sir Oliver.