U službenom izvješću koje je vlada 58 Jugoslavije iz Beograda adresirala na ured Glavnog tajnika UM-a, uz ostalo stoji: "Od travnja do srpnja mjeseca 1992. godine izvan ratnih operacija zapaljena je i minirana Saborna crkva a Mostaru, uključujući i temelje. Pod rubrikom koja se zove "indicije o izvršiocu" vlada SRJ-a u dokumentu navodi da su to učinili pripadnici ZNG-a Republike Hrvatske, paravojne hrvatske formacije (HOS)."
Iste informacije spominjale su se u Haaškoj sudnici prilikom sudskog postupka protiv Slobodama Miloševića. Informacija da je Hrvatska vojska srušila Sabornu crkvu u Mostaru ušla je u registre Haaškog suda.
Kako Gobblesova tvrdnja "triput ponovljena laž postaje istinom" ne bi zaživjela i u ovom povijesnom slučaju,
Večernjak ekskluzivno objavljuje imena stvarnih rušitelja Saborne crkve u Mostaru, kao i okolnosti pod kojima je ta sramotna operacija izvedena.
O rušiteljima u "Motrištima"
Tvrdnju da su Sabornu crkvu u Mostaru minirala trojica Bošnjaka u odorama HOS-a prvi je, ali bez imena, iznio prof.dr. Božo Goluža u mostarskom časopisu Motrišta.
"Pouzdano se zna da su nju minirala trojica muslimana odjevena u odore HOS-a. Oni su u automobilu marke "renault 4" prešli preko Starog mosta i srušili tu crkvu. Nakon prvoga noćnog miniranja crkva nije potpuno srušena, pa je sljedeće noći uslijedilo dodatno miniranje. Jesu li promjenom odore sa sobom ponijeli i svoje zločine - napisao je Goluža.
"Minerska ekipu" činili su Zulfo Batlak, pripadnik Armije BIH i zapovjednik samostalne satnije Blagaj, te vojnici Armije Bili Sejo Pašlć i Semir Habibija zvani Habe. Oni su u odorama HOS-a, kojima je tada zapovijedao general Armije BiH Arif Pašalić, postavili i aktivirali eksploziv od čije je detonacije 15. lipnja 1992. godine reprezentativno povijesno zdanje Saborne crkve pretvoreno u hrpu kamenja.
Dok se još ulicama Mostara širio miris gareži s ruševina koje je general Momčilo PerišIć sukcesivnom topovskom vatrom uništio, i dok su razbijene četničke postrojbe lutale po obroncima Veleža, trojica 'minera', Zulfo, Sejo i Habe, pod okriljem nad u tovarili su eksploziv u rasklimani "renault 4".
Toga 15. lipnja, u kojem su neobičnu noćnu tišinu remetili tek sporadični pucnjevi s okolnih brda. automobil natovaren eksplozivom spomenuti je trojac prevezao preko Starog mosta, naselja Stara Tepa, Brankovca, do Saborne crkve.
Nakon nešto više od pola sata, koliko im je trebalo da postave eksploziv na nosive stupove Saborne crkve. zapalili su sporogoreći štapin i mirno se, bez grižnje savjesti, odvezli do grada. Zaglušujuća detonacija odjeknula je praznim ulicama Mostara.
"Zadovoljni mineri" svoju su akciju proslavili u logističkom centru. Veselje je trajalo tek nekoliko sati, jer su s prvim jutarnjim suncem primijetili da zvonik, unatoč silini eksplozije, i dalje stoji na svome mjestu.
Ogorčeni neuspjehom, prebacujući krivnju jedan na drugoga, u istom "renaultu 4", tek prebojenom u maskirne boje, vraćaju se druge noći na mjesto zločina. Dobrano oštećen zvonik crkve bio je 'laka meta', koja je nakon nekoliko minuta, uz jaku detonaciju, pretvorena u hrpu kamenja.
U gomili kamenja, na kojoj su se nazirale freske s tikovima Svetog Save, nisu završile ikone neprocjenjive vrijednosti, koje su prebačene u Trebinje prije rušenja.
Rušitelji crkve, zadovoljni obavljenim, spustili su se u Mostar. Uživajući u višegodišnjoj anonimnosti, nisu strahovali od optužnica. Gobbelsova maksima "tri put ponovljena laž postaje i istina" dobila je svoje noge.
Vijest da su HVO i HV srušili Sabornu crkvu u međuvremenu je ušla u arhive Pravoslavne crkve, vlade Srbije i Haaškog suda.
Prikaži/Sakrij komentare
