N

Pobjesnio sam! “Da budemo načisto”, kazao sam mu, “Behmenova vlada u značajnoj mjeri jeste bila nekompetentna i politički konfuzna, ali Bičakčićeva vlada je definitivno bila ‘udružena zločinačka organizacija’“!

Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna

U zabezeknutog sugovornika sam potom dugom rafalnom paljbom sasuo desetak svijetlećih argumenata, svaki smrtonosan; dopredsjednik “njegove” Vlade Dragan Čović zbog kriminala je (nepravomoćno) osuđen na 5 godina zatvora, ministar obrane Miroslav Prce (pravomoćno) je odrobijao godinu manje.

Optužnica protiv Bičakčića samo zbog pravosudnih peripetija još se uvijek kiseli u sudskim ladicama (navodno preklapanje nadležnosti sudova), doministar policije Jozo Leutar je smaknut, doministar odbrane Sakib Mahmuljin se u Haagu spominje kao ključni pokrovitelj mudžahedinskih pokolja.

Iza Bičakčićeve vlade je ostao potpuni finansijski, sistemski, zakonski potop - stotine miliona maraka (tada ilegalnog) Federalnog fonda za zapošljavanje dijeljeno je bez ikakvih kriterija i zakonskih uporišta, milione je Bičakčićeva vlada skršila na privatne tužbe oca i sina Izetbegovića protiv američkih medija, javne nabavke su bile astronomski privatni biznis tri-četiri porodična klana, rogobatni ministar za izbjeglice Sulejman Garib spičkao je desetine miliona maraka ni na šta, osim na sebe, svoje banditske ortake (slučaj njegovog rođaka divljeg hotelijera sa Ilidže Alije Budnje) i pokoju ljubavnicu; njegov kolega za poljoprivredu Ahmed Smajić potrovao je pola Federacije doniranom stokom, što sitnog, što krupnog zuba.

Strava i užas je bila ta “udružena zločinačka organizacija” koja se lažno predstavljala kao Vlada Federacije BiH! Zapravo, na djelu su bile dvije paralelne strukture okorjelih kriminalaca, Bičakčićeva - bošnjačka i Čovićeva - hrvatska.

Da Vlada Alijanse, predvođena Alijom Behmenom, u nepune dvije godine, koliko je funkcionirala, nije ništa drugo radila nego pospremala naslijeđeno političko smeće, organizacijski haos, finansijski nered, upravljački voluntarizam, paralelni kriminal, a poneki rezultat je tu i polučila, bilo bi neodgovorno uopće je dovoditi u bilo kakvu komparativnu korelaciju sa njenim prethodnicima.

Preskočit ću, namjerno i svjesno, četvorogodišnju crnu rupu izvršne vlasti u Federaciji pod ravnanjem zeničkog Joea Cockera Ahmeda Hadžipašića, čisto da ne gubim vrijeme, prostor i energiju.

Hadžipašićeva vlada, uključujući, naravno, i “prime ministra”, bila je nevesela družina pohlepnih, blijedih pojedinaca (pokušavam se sjetiti časnog izuzetka, ali ne ide mi!) koji su trajno ometeni u mogućnosti bilo kakvog djelovanja u javnom interesu.

Egzemplaran je, recimo, primjer ministra komunikacija u njoj, Nedžada Brankovića, koji će nakon izbora 2006. godine postati premijer nove Vlade Federacije.

U intervjuu koji je Branković prije dvadesetak dana dao zagrebačkom Globusu, atribuiran je i predstavljen kao “tvorac bosanskohercegovačkog New Deala”; takvog nekritičkog, apologetskog, besprizornog intervjua postidio bi se i medijski gangster iz konkurentskog Nacionala Ivo Pukanić; ako ništa, opremio bi ga kao “zakupljeni prostor”.

Nedžad Branković, premijer Federacije, zapravo je najautentičniji predstavnik i maneken nove političke, poslovne džet-set elite: elegantni, zašećereni seljačić bez konkretnih profesionalnih referenci, politički zaštićen, patriota “kad je bilo najpotrebnije”, finansijski nezasit, više lukav nego inteligentan, slatkorječiv a neuvjerljiv, uspješan preko tuđih leđa.

Od profesionalnih referenci ima izgradnju “tunela spasa” ispod sarajevske piste: ko je god prošao tim užasnim putem (ja sam to učinio stotinjak puta, što tamo što ‘vamo) glava mu nije valjala pet para.

Premijer Branković je prošle nedjelje pod naletom nezadovoljstva boračke populacije predložio zakon kojim će se amortizirati vulkansko nezadovoljstvo boračke (prije svega bošnjačke) populacije u Federaciji.

Njegov zamjenik i ministar finansija Vjekoslav Bevanda alarmantno vrišti kako će takav zakon opustošiti federalni budžet u roku od tri- četiri mjeseca. Traži ministar finansija Bevanda da se najprije temeljito pretrese registar boraca, jer zakon nalaže da se bez toga procedura ne može primjenjivati.

Nije zgoreg podsjetiti, u ljeto 202. godine federalna vlada na čijem je čelu bio Alija Behmen predlagala je, bezmalo, do u dlaku isto rješenje zakona koje danas bezuspješno brani ministar Bevanda - ukupna izdvajanja tada su se kretala oko 30 miliona maraka, što je znatno više od ovih koje borcima nudi Branković i njegov borački ministar Zahid Crnkić.

SDA je tada organizirala masovne prosvjede, dirigirala “događanja branitelja” i na tom valu nezadovoljstva srušila “izdajničku” i “nesenzibilnu” vlast Alijanse.

Problem je, međutim, očito, da se ovdje svakom kosa na glavi digne čim se spomene bilo kakvo “provjeravanje”, revizija, sravnjivanje računa: ako Branković zatraži ili samo dopusti provjeru stvarnog broja branitelja, može očekivati da će i oni, branitelji, legitimno tražiti provjeru porijekla njegovih kuća i vikendica, bahanalija i ljubavnica, privatizacijskih fondova, masnih provizija i unosnih tendera.

Usput, malo sam ovih dana “provjeravao” biografiju ministra finansija Vjekoslava Bevande: sa 23 godine postao je važan čimbenik u finansijskoj strukturi Zrakoplovnog džina “Soko”, prije, tokom i nakon rata vodio nekoliko najvećih regionalnih banaka; ne postoji niti jedna ozbiljna naznaka da je išta ostao dužan ijednoj stranci, poslovnom ili političkom lobiju, ili interesnoj grupi. Zato njemu institut “revizije”, odnosno “provjere”, koliko god široko i duboko bio prakticiran, privatno ne može ništa bitno nauditi.

Brankovića, predratnog golju iz Višegrada, podstanara sa “socijalnim potrebama”, bilo kakva sveobuhvatna “interdisciplinarna” provjera, od nezakonito stečene imovine do validnosti boračkih “papira”, može ostaviti bez svega... A za to se “njegovi” borci nisu borili!