U

U obzir valja uzeti i udaljenosti na kojima ljudi putuju, javni prijevoz i sve ostalo što u pojedinim zemljama nadomješta visoku cijenu goriva koja divlja već više od pola godine. Tako u usporedbi s Amerikom, Europa ima znatno jaču mrežu zdravstvene i socijalne zaštite i jeftiniju visokoškolsku naobrazbu koja se dijelom financira upravo iz poreza koje države ubiru na gorivo.

Što se tiče same cijene proizvodnje goriva, ekonomski stručnjak Američkog instituta za gorivo John Felmy tvrdi da je ona u većini zemalja proizvođača otprilike ista. No ono što utječe na maloprodajne cijene goriva je odnos država prema toj sirovini. Države se većinom dijele na one koje gorivo subvencioniraju i one koje ga oporezuju visokim porezom. U većini zemalja u kojima se proizvodi nafta cijena goriva je apsurdno niska. U Venezueli, na primjer, za samo 12 američkih centi dobijete gotovo 4 litra goriva, dok u Saudijskoj Arabiji jednaka količina košta oko 45 centi. U takvim zemljama novac od prodaje nafte na svjetskom tržištu koristi se za ekonomski razvoj zemlje, ili jednostavno rečeno za "usrećivanje" nacije. Analitičari tvrde da upravo poticajne mjere za gorivo i niske porezne stope povećavaju potražnju u zemljama koje ih prakticiraju čime dakako utječu na cijenu goriva na svjetskom tržištu.

U SAD-u porez na gorivo na državnoj razini je jedva 18 centi za galon što je u svjetskim razmjerima iznimno malo. Ako uzmemo u obzir da se svaka vlada SAD-a i svaki predsjednik borio upravo za očuvanje niskih poreznih stopa na gorivo i da američka ekonomija, ali i ukupna struktura američkog društva, počiva upravo na tradicionalno niskoj cijeni goriva, jasno je da su poskupljenja uzrokovana promjenama na svjetskom tržištu najteže pogodila upravo Ameriku. Ovisni i navikli na jeftino gorivo Amerikanci već godinama kupuju velike automobile koji puno troše i još veće kuće u predgrađu i putuju na posao i po nekoliko desetaka kilometara. U posljednjih dvadesetak godina američka potražnja za ovim derivatom skočila je za 21%, dok je u istom razdoblju u Europi ona stagnirala ili se čak i smanjila. Za razliku od Amerikanaca, Europljani su novac od visokih poreznih stopa na uvoz goriva ulagali u prometnu infrastrukturu i javni prijevoz. Naravno, trenutno cijeli svijet plaća skupo gorivo, ali je šok daleko veći za stanovnike zemalja koje su navikle na jeftinu naftu. Prosječno, po glavi stanovnika, Amerikanci, opsjednuti idejom osobne mobilnosti, troše tri puta više goriva od Europljana i teško da će mijenjati svoje navike. Međutim trenutna situacija poremetila je njihov stil života. Stagnacija ekonomije i nedostatak goriva uveo je Amerikance u začarani krug iz kog je teško izaći, a koji su si sami stvorili. 

Međutim, koliko god bile zanimljive za analitičare velike zemlje zapravo i ne osjećaju poskupljenje goriva onako kako to osjećaju male i beznačajne nacije. One niti su Amerika koja se može nadati oporavku, niti su razvijena i uređena zapadna Europa čiji životni standard koliko toliko može pratiti rast cijene nafte i naftnih derivata. Zanimljivo je da je prema istraživanju AIRINC-a gorivo trenutno najskuplje u Sierra Leoneu (18.42$ po galonu), Arubi (12.03$ po galonu) i, gle čuda, Bosni i Hercegovini (10.86$ po galonu). Iza sebe smo ostavili zemlje poput Monaca, Norveške, Velike Britanije, Nizozemske, Islanda i Belgije.

S obzirom da građane BiH država ne štiti od poskupljenja, niti nam je životni standard na nivou, a niti imamo izgrađen i funkcionalan javni prijevoz vrlo brzo mogli bismo postati tek zanimljiva statistička točka u kojoj se litra benzina plaća litrom krvi ili lijevim bubregom. No, kako nas ionako nema previše mogli bismo se kolektivno odseliti u Venezuelu. Osim što ćemo se vozati uzduž i poprijeko za male pare, ni prilagodba na svjetski poznatog diktatora nam ne bi trebala teško pasti. Najbolje funkcioniramo pod čizmom, a i teško da se Hugo Chavez može pokazati gori od voljene nam Vlade i tri predsjednika.

(Bljesak.info)