|
MONGOL: Epopeja o Džingis-kanu kao metafora o Putinu |
|
|
Svijet - Kultura | Petak, 02 Svibanj 2008
N ajveći ruski redatelj Sergej Ejzenštejn ulupao je nekoliko godina najproduktivnije karijere mučeći muku da napravi biografski film o caru Ivanu Groznom. Nevolja je bila u tome što se Staljin stalno petljao u film jer je sebe poistovjećivao s
Groznim i htio da film bude podudaran s njegovom vizijom. I Visarionovič i njegov redatelj znali su jedno: film o prošlosti nikad nije samo o prošlosti, on je uvijek i o sadašnjosti.
Film “Mongol” ruskog redatelja Sergeja Bodrova je - baš kao i Ejzenštejnov - povijesna biografija i - opet kao Ejzenštejnov - govori podjednako o prošlosti kao i o ruskoj sadašnjosti. Bodrovljev “Mongol” je prvi dio planirane biografske trilogije o utemeljitelju mongolskoga imperija, Temudžinu / Džingis-kanu.
Snimljen s raskošnim budžetom na lokacijama u Kini i Kazahstanu, “Mongol” (u nas se distribuira kao “Džingis-kan - ratnik i vladar”) je jedan od najvećih ruskih hitova prošle godine, a kao kazaški kandidat uvršten je i u pet nominiranih za Oscara za strani film.
Prvi od tri predviđena filma, “Mongol” prati život Temudžina od vjeridbe u devetoj godini života, pa do 1207. kad prvi put objedinjuje sva mongolska plemena i upravo počinje osvajati svijet. Na samom početku film prikazuje ključni incident koji će obilježiti Džingis-kanov život. Kad se mladi Temudžin vraća iz prošnje s ocem, oca konkurentsko pleme otruje mlijekom.
Dječak bježi uzurpatorima i nakon brojnih peripetija - uključujući ropstvo u Kini - postaje neprijeporni vođa Mongola. Pobjeđuje pobratima i konkurenta Džamuku, prihvaća poražena plemena pod svoju milost i u finalnom trijumfalnom prizoru uzima titulu Džingis-kana, spreman da pokori svijet.
Oni koji će u kino poći privučeni mačevanjem i bitkama, neće biti razočarani “Mongolom”: film ima niz vizualno efektnih prizora borbe, poduprtih računarskom grafikom. Ipak, za jedan takav spektakl “Mongol” je u iznenađujućoj mjeri osovljen oko motiva ljubavne lojalnosti.
Film počinje time što Temudžin kao dječak odabire vjerenicu Borse. Temudžin (kojega glumi japanska superzvijezda Tadanobu Asano) najveći dio filma ratuje da bi Borse izbavio iz uzništva. U vrlo zanimljivom prizoru Džamuka traži od Temudžina da zataji vojsci kako u rat ide “zbog obične žene”.
Temudžin je za Bodrova interesantna iznimka u svom očito vrlo patrijarhalnom svijetu. To nije jedino u čemu ga ruski redatelj idealizira: Temudžin je za Bodrova oličenje milosrđa i časti, zakonodavac, ujedinitelj i reformator čija se širokogrudnost slavi, a okrutnost umanjuje.
To uzdizanje prosvijećenog autoriteta nije sasvim nevino. Kad čovjek gleda kako u filmu Temudžin objedinjuje zavađene vođe, istjeruje strane utjecaje, uspostavlja red i natjera Mongole da dišu kao jedan, ne može se oteti dojmu da Bodrov na neki način govori o o današnjoj Rusiji.
I Temudžin, baš kao Putin, “vraća dostojanstvo” poniženoj domovini, istjeruje oligarhe, dovodi svoju zemlju na mjesto globalne sile. Gledajući “Mongola”, gotovo imate dojam da redatelj kaže: za nastavak, otvorite Vijesti.
U “Mongolu” gotovo da nema prizora iz kojega ne zrači autoritarni, idolatrijski autoritet, kult vođe koji mi osobno nije mio. Međutim, grijeh bi bilo ne priznati da je iskusni ruski (ali) i holivudski veteran napravio dojmljivu epopeju. (Jutarnji list)
Učitano | 121 |
Prikaži/Sakrij komentare