Da u BiH ima ozbiljnih tajkuna, ja bih davno bio korumpiran!
Naša posla | Petak, 25 Travanj 2008
I
mam sreću, ili je možda o nesreći riječ(!?) da sam poodavno odlučio da ni o čemu važnom ne odlučujem. Istovremeno sam si priskrbio status da komuniciram isključivo sa uskim krugom prilično brojnih prijatelja. Napisao je blistavi ruski
pjesnik Bulat Okudžava savršenu pjesmu (mislim da ju je na jezike naših naroda i narodnosti preveo Arsen Dedić, a odrecitirao Rade Šerbedžija), koja se zove “Moji kabineti”, a u kojoj zamamnom igrom riječi ilustrira zašto je korisno imati prijatelje u važnim kabinetima a, istovremeno, koliko je neophodno izgraditi fini ironijski odmak od tih i takvih ljudi. I njihovih kabineta.
Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna
Ne smatram se, dakle, uopće vjerodostojnim tumačem, a osobito ne hroničarem u sferi pomahnitale pošasti mita i korupcije: nikad niko od mene nije tražio, niti dobio novac za bilo kakvu uslugu. Tu i tamo, desilo mi se da ljude koji o nečemu i nekome odlučuju, ljekare, profesore, biznismene, državne činovnike... zamolim za neku sitnu pomoć (nikad neprincipijelnu, pogotovo ne ličnu, i nikad nedostojnu profesije kojoj sam rob) i, vjerovali ili ne, nikad mi nije ispostavljena faktura za tu intervenciju.
U tom se smislu smatram nereprezentativnim uzorkom i nekompetentnim svjedokom; niti sam koga korumpirao, niti sam od nekoga dobio sladunjavi paket “mita i korupcije”. Poneki sam poslić obavio za prijatelje preko prijatelja, i nikad se “faktor novca” nije miješao u tu oblast moje intime.
S druge strane, pritišće me generalni, depresivni “duh vremena”: “od sumraka do zore”, pa me običan puk, nesretni svijet, neprilagođeni poslovni ljudi, uvjeravaju kako se za bilo kakav prosperitetan posao u ovoj zemlji treba “dobro zavaliti”, platiti ovome, dati novac onome, izvesti na večeru jednoga, za doručkom “zakititi” drugoga... I, naravno, ako se javnim poslovima namjeravamo baviti dosljedno, lično iskustvo je potpuno inferiorno spram općeg dojma.
A javni je utisak, odnosno kolektivna recepcija svirepo nedvosmislena a za takav “dojam” postoje i čvrsti dokazi međunarodnih institucija koji nadziru ovu zemlju: Bosna i Hercegovina je kapilarno i nepopravljivo korumpirana država; ništa čudno, niti specifično - to je baština i trag kojom je tranzicijski period ovjekovječio svaku postkomunističku državu.
Pogledajmo, primjerice, Hrvatsku: tamošnja je vlast otvorila posljednja poglavlja pregovora sa Briselom, ali joj je ostao težak teret, takoreći povijesna stigma - ima li lijeka za korumpiranu državnu upravu.
Ili, recimo, Srbija, u kojoj potpredsjednik Vlade Božidar Đelić, zadužen za parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i priključivanju sa Evropskom unijom, najprije mora položiti račune na temu je li, ili nije, svojih prvih dvadeset miliona eura zaradio legalno.
O crnogorskoj privrženosti evropskoj “pravnoj stečevini” najpametnije je ne govoriti, jerbo bi me Milo Đukanović mogao, preko Emira Kusturice, utužiti zbog “širenja dezinformacija” i regionalne disperzije “duševne boli”.
Šta, zapravo, ono ja htjedoh reći? Vjerovatno mi je “palo na ideju” to da nemam neposrednog, osobnog kontakta sa hobotnicom zvanom mito i korupcija. Međutim, to nedvosmisleno svjedoči da nikakvo osobno iskustvo nije u stanju suspendirati, niti poništiti opći dojam: da živimo u krajnje korumpiranom, jednostavno kazano, potkupljivom svijetu.
Eto, jučer-prekjučer, čitam u Oslobođenju reagiranje političara i mislioca Nedžada Latića glede izgradnje džamije na Ciglanama. A isti mi taj, bošnjački opozicioni lider, Latić u prvoj godini rata ispričao kako su on i brat mu Džemaludin zeznuli Adila Zulfikarpašića koji je finansirao izgradnju “njihove” bratske džamije u sarajevskom naselju Mahmutovac.
Kao, naruče oni deset kubika drveta, od toga pola za džamiju, a ostatak građe ide za braću Latiće. A sve Adilbeg uredno plaća. Ne znam, može biti i da je to tačno. Ništa se suštinski ne mijenja.
Vratimo se na početak; kriminal, korupcija, mito... je fenomen sa kojim osobno nisam imao neposrednog dodira; to, dakako, ne znači da ta pošast ne vlada ovom državom!
Da, upravo tako.