Z

Suvremena domaćinstva prave puno više smeća nego prije 10 ili 20 godina.

Sjećam se u djetinjstvu kantica s ručkom, ili onih s nožnim mehanizmom za otvaranje poklopca, u koje je moglo stat svega 2 kg smeća. Takve male kantice iznosila su djeca, to je nekako bio dječiji posao. Često se nudila nagrada u obliku evo ti "hiljadarka" za sladoled i žvake a usput iznesi i smeće. Simpatične slike iz nekog dalekog razdoblja u kojem se igraće konzole i računala još nisu udomili u baš svakom domu gdje stanuju velika i mala djeca. Velika od 30 ili 40 i mala od 5 ili 6 godina - sasvim su jednaka pred ekranom.

A danas je došlo vrijeme ogromnih vreća za smeće koje se svakodnevno izbacuju iz svih domaćinstava. Obično su u zelenim, crnim ili plavim vrećama i redovito teže dvocifren broj kilograma. Što mi to bacamo i kad stignemo toliko smeća napraviti? Možda bolje da ostavimo za drugi put, jer sudeći po broju onih koji kopajući po smeću nađu sebi korisne stvari, sigurno bacamo i što nam treba i ne treba. I onda to tako otežalo smeće biva problem. Po svim zakonima morala i fizike trebao bi ga izbaciti snažniji muškarac, muž ili sin u kući. Ali ne, ne može to proć bez prigovaranja, prosvjeda i odgađanja, pa često i onih malih svađa... Iako on zna kako je supruga, sestra ili mama preslaba da iznese tog dinosaura u plastičnoj vreći, ipak prigovara i ljuti se. To je trenutak kad svaka žena poželi da živi s robotom, ili bilo kakvom vrstom umjetne inteligencije.

Jeste li se ikada igrali s nekim uređajem koji ima glasovne naredbe? Mobitelom, navigacijskim sustavom, računalom? Ja se svaki dan u posljednje vrijeme služim glasovnim naredbama. "Open this, open that", "close this window", "what time is it", pa čak i "tell me a joke". Moje me računalo prilično dobro razumije, valjda što se češće služim glasom, ono me sve bolje razumije. Uči se na moju boju glasa i moju slavensku dikciju pri izgovoru engleskog, koju i uz najbolju glumu i volju, ne mogu baš uvijek sakriti.

I tako ja njemu kažem "quit this aplication" i on mi odmah zatvara program. Fino se razumijemo, čak i kod kompliciranih naredbi poput "open speakable items folder", "make this speakable" ili "turn on push to talk". I onda dolazimo do naredbe "move this to the trash". Uredno on mene posluša. Evo već mu se obraćam u muškom rodu. I baš kad u trenutku svog zanosa i ponosa što mi glasovne naredbe ispravno rade kao da se nalazim na Enterpriseu, pokušam izdat naredbu: "empty the trash"

- on neće! Pokušam ponovo, opet tišina. Moram tri ili četiri puta ponoviti i tek onda upali. Zašto?! Zašto kompjuteriću? Zašto odbijaš naredbu "empty the trash" - isprazni smeće? Da nije kakav muškarac ušao u tebe? Sigurno jest, ne vidim nikakvo drugo objašnjenje...