K

I srca su nam puna. Sretni smo. Jer smo samostalni. I neovisni. Jesmo li? Momci koji su ratovali za našu i svoju samostalnost i neovisnost, odavno su, srećom ili nažalost, svoje vojničke uniforme zamijenili kostimom Petra Pana.

Stiglo ih je vrijeme, državu su osamostalili, a oni su ostali vječni dječaci. Dječaci, ako ne uništene, sigurno teške, mladosti, prekinutih školovanja, izgubljenih zaposlenja i mogućnosti.

Piše: Martin M.

Sindrom Petra Pana, vječitog dječaka – kako sociolozi i psiholozi često nazivaju produžetak mladosti u roditeljskom domu, na roditeljskom budžetu ili pod roditeljskim skutima, uvelike je prisutan i kod bosanskohercegovačke populacije mlađih i srednjih godina. S roditeljima živi 65% ispitanih, starosti od 28 do 35 godina. Napomene radi, sociološka granica između 'mladosti' i 'srednje dobi' jest 30. godina života.

Razlozi, za ostajanje u roditeljskom domu, nemojmo se lagati, ipak su prvenstveno ekonomski. Teški životni uvjeti, nezaposlenost, visoke cijene stanova, nepovoljni krediti...Budimo realni, mlad čovjek, a i onaj nešto stariji, u BiH jednostavno ne može sebi priuštiti samostalnost.

Tu je mladi čovjek suočen s teško premostivim zidom, protiv kojeg većina poklekne i na kraju obuče, spomenuti tamno zeleni kostim. Nažalost. Da, nažalost, jer je stambena samostalnost, uz financijsku, prvi i veliki korak ka potpunom osamostaljenju. A osamostaljenje ne znači samo da možete piškiti otvorenih vrata, pornografiju gledati s pojačanim zvukom (a ne jednim uhom osluškivati ritam u kojem Jenna uzdiše a drugim skenirati očeve korake), zovnuti studenticu koju ste upoznali u disku u 2 ujutro kod sebe na joint ili imati ljubavno gnijezdo 24h na dan. Samostalnost je dio prirode čovjeka, i potrebna je da se izgradi zrela, sigurna i odgovorna ličnost. To kažu psiholozi, a ja im vjerujem.


Međutim, nije u šoldima sve, davno pjesnik reče. Kapitalizam, globalizacija, suvremeni svijet... Čitave horde mladih studiraju gotovo cijelo desetljeće nakon srednje škole. Doduše, većina njih završi na gore spomenutoj ekonomskoj prepreci. Ali, također, veliki broj njih duže školovanje doživljava kao 'prihvatljivo'. A zašto i ne bi? Žive s roditeljima, potpuno ili djelomično na njihovom budžetu, navikli su na dobar i udoban život. Kada konačno diplomiraju, i eventualno se zaposle, nitko se ne zaleti napustiti roditeljski dom. Tu je udobno, lijepo, odgovornost je minimalna a udobnost i kvaliteta života maksimalna. I doista, lijepo je živjeti u meksičkoj sapunici – postoji gospođa koja kuha, gospođa koja pere rublje, gospodin koji sipa gorivo i održava auto i mali koji šeta psa. Idila. I kome se tu osamostaljuje?

Da ne bi mislili kako je samo kod nas situacija takva, slaba utjeha može biti to što je slično ili isto u svim zemljama u okruženju. Pa čak je i u Europi uočen trend porasta produljena života s roditeljima, ali tu se uglavnom radi o mrmotima i tembelinama koji s roditeljima ostaju isključivo zbog inertnosti i kvalitete života, nikako iz ekonomskih razloga. U Italiji takve nazivaju ''mammono''.

Još jedna velika razlika između nas i Europe, ovaj put u korist Europe, jest ta što mladi europljani kad ostanu u roditeljskom domu imaju ili pokušavaju imati ipak priličitu autonomiju koja se ogleda u djelomičnoj financijskoj samostalnosti i obilježavanju 'svojih' prostorija u stanu. Europski roditelji poštuju 'označeni' prostor svojih potomaka i za razliku od naših, ne miješaju im se u život, ne donose odluke za njih, i općenito nemaju paternalistički odnos prema djeci.

Što smo stariji, smanjuje se generacijski jaz između nas i naših roditelja, a ta činjenica samo otežava, ionako teško, osamostaljenje. No dug samački život s roditeljima nije samo poguban samo za ličnost pojedinca nego i društva.

Sindrom Petra Pana, polako ali sigurno uzrokuje socijalni sterilitet. Socijalna neplodnost uvelike se razlikuje od biološke, jer je uvjetovana (gore spomenutim) socioekonomskim, psihološkim i kulturalnim čimbenicima.

Jednostavno rečeno, iz istih razloga radi kojih se teško ili nevoljko osamostaljujemo, nevoljko i nedovoljno sklapamo brakove i osnivamo obitelji. Ali o tome, netko drugi i nekom drugom prilikom. Mi smo sve stariji i stariji i sve nas je manje i manje. Ali nema veze, bar smo sve deblji i deblji.