K

- Znaš li Gande, koliko dugo ova dvojica bulje u ekran? Evo curi već drugi sat! - odgovara usput na postavljeno pitanje i nastavlja.

- A kad ovo završi, predstoji im odgledati po nekoliko epizoda Powerpuff Girlsa, Dexterov laboratorij, Samurai Jacka i Johny Brava. Dakle jos dva sata buljenja u ekran.

Za Bljesak.info piše Zoran Žmirić

Ova dva klipana će do ručka uknjižiti četiri sata gledanja u TV. Na stranu što to nije zdravo, neće nitko od gledanja u TV dobiti nikakvu bolest. Mene brine jedna druga stvar. Naime, koliko je kvalitetno odrađeno vrijeme koje su proveli u toj zabavi?

- Bojim se da nije ni malo.
- Točno. Ni malo, a zašto?
- Brijem zato jer će se od TV-a dići jednako tupi kako su pred njega i sjeli.
- Sjekire će padat! - poviče Cope! - Pa ti i ja smo se jednom u životu iz prve složili oko nečega! Nego, možeš li ti vjerovati Gande, da ova dva klinca nemaju pojma tko je Zagor!?
- Daj ne loži! Pa svi znaju tko je Zagor.
- Svi osim njih dvojice i čitave njihove generacije, a ne mogu niti znati kad im ga nitko nije stavio pod nos. Imaju zabavu u obliku PC-ja, konzola, igara, crtića koji traju 24 na dan, i misliš li da se njima uopće da lomiti glava oko nekakvog Zagora?

Na trenutak sam se zamislio nad ovim riječima i zaplovio u prošlost. Imao sam jedva šest godina kad mi je otac pokazao kako je znanje predivna stvar.

Ispričao mi je kako svaka država ima svoj glavni grad, a svaki glavni grad ima rijeku koja protječe kroz njega. Fascinirala su me sva ta imena, i kako je stari pričao ja sam upijao, da bi sve te podatke zapamtio jednom i zauvijek.

Obogaćen novim saznanjem, bio sam presretan što je stari sa mnom podjelio nešto za što sam ja prvi put čuo. Nedugo zatim, posjetili su nas nekakvi kućni prijatelji koji su se u razgovoru sa starcima dotakli neke teme, meni strane i nerazumljive, no u jednom trenu moj stari je samo pokazao prstom na mene i rekao:

"Evo, Zoran recimo zna sve europske glavne gradove!" Gosti su bili prilično iznenađeni, a priznajem i ja, jer nisam mislio da je to tako bitna stvar, no kad sam u sljedećih pet minuta izbiflao petnaestak država s njihovim glavnim gradovima i rijekama koje teku kroz te gradove, lica ljudi koja su me gledala dala su mi do znanja da je znanje najfascinantnija stvar na svijetu koju čovjek sebi može pokloniti.

Crtani film je išao jednom u danu i trajao je pet minuta, a svjetsko čudo bio je daljinski upravljač i bežični telefon koje su sebi mogli priuštiti samo prebogati američki industijalci. PC, konzole, softver, bile su stvari iz SF priča.

Zahvaljujući tome, moja generacija je da ne uvene od dosade, sama morala osmisliti svoje slobodno vrijeme. Smišljali smo igre, čitave scenarije unutar igara, zajahali maštu i pustili je da jurca s nama, a maštu smo crpili nad pisanom rječju. U doba kad nam vrijeme nije dopuštalo igu na zraku, čitali smo enciklopedije i priče, razmjenjivali stripove, a onda bi se našli na zadnjem katu nebodera, posjeli na stepenice i počela bi razmjena znanja.


"Svijet oko nas" bio je majka, enciklopedija prepuna fascinantnih podataka, jednako kao i "Guinnessova knjiga rekorda" od korica do korica nabildana nevjerovantim podacima. Čitali smo u biti sve što nam je moglo dopasti šaka i jedni drugima prepričavali sva čudesa ovog svijeta.

Ukratko rečeno, jedni smo drugima poklanjali znanje i uživali smo u tome, a sve je počelo zahvaljujući Zagoru. Zagor je strip junak koji je nas klince iz naselja nadahnjivao i bio nam heroj.

Visok, snažan, atletske građe, obučen u crvenu majicu s čudnim simbolom na prsima, traperice i visoke čizme, naoružan kamenom sjekirom i pištoljen, živio je u močvari Darkwood, a Indijanci su ga štovali zbog njegova ogromna znanja koje je uvijek rado podjelio s njima, i bojali ga se ponekad misleći da je duh koji će ih kazniti krenu li ratnom stazom.

Zagor nam je palio maštu, poticao nas na kreativnost, gutajući stripove o Zagoru učili smo razlike između Seminola, Vijadonta i Kajova, Karabina i Vinčestera, živog blata i močvare, poticali našu glad za maštom i znanjem koja se nastavljala s knjigama.

Kako danas djeca provode slobodno vrijeme? Preveliki i zabirnjavajući dio njih upravo ovako kao i Copetovi nećaci. Ne kažem da djecu treba maknuti od računala, no svjedok sam činjenici da nam je u posljednjih deset godina stasala generacija totalno zatupljenih mladih ljudi.

Rijetki su oni koji će mimo škole, svoje znanje obogatiti nekakvim interesom, uzeti kakvu dobru knjigu koja nije propisana lektirom, pogledati dobar film, okrenuti na TV-u na kanal na kojem je kakav dobar putopis, jednom riječju, pokazati interes za nešto što do sad nisu znali.

U običnom ležernom razgovoru s tim ljudima počesto sam se osjećao kao Zagor među Indijancima. Običan čovjek kojeg grupa primitivnih ljudi gleda s divljenjem. Mogu komotno ustvrditi da u takvim slučajevima nije na površinu izlazila moja pamet, već njihova glupost, jer ni Zagorovo poznavanje prirodnih pojava nije ga činilo nikakvim nadnaravnim bićem niti mudracem, već je samo isticalo koliko su Indijanci pirmitivni.

Nema ništa pametnoga u tome što ja znam tko je Ahilej bez da odem pogledati "Troju", niti u tome što znam da "Him" nisu začetnici gotic rocka, već obični pozeri koji loše kopiraju "Cure" i "Sisters of Mercy".

Dakle sva moja pamet koja nekog fascinira, svodi se samo na činjenicu da se razlikujem od generacije odrasle iza mene koja je nevjerovatno zatupljena, i bez ikakvog interesa za bilo što osim za instant zabavu koja nakon konzumiranja u čovjeku ne ostavlja ništa. A nema reprezentativnijeg primjera za instant zabavu, od monitora.

Današnja mladost provodi nevjerovatne količine vremena za kompjutorom. Viđam svakodnevno po forumima i serverima mladiće koji dnevno troše po osam sati na softversku zabavu. Tad se zapitam dvije stvari.

Nakon par godina takvog života, o čemu će takva osoba moći pričati u društvu? Zapravo, u kojem društvu? Kad je on to stigao upoznati bilo kakvo društvo ako je trećinu dana provodio za računalom? Nema davno, igrajući Wolfa na serveru, jedan me dečko od nepunih 19 godina upitao:

- Gande, nije li čudno da ti imaš ženu, a igraš Wolfenstein? Kakav je tvoj socijalni život?

U taj čas, iskreno mi ga je bilo žao. Nisam imao volje, a nije niti bila baš neka atmosfera da bih mu objašnjavao kako oženjen čovjek može par sati tjedno zabavu potražiti na Wolfu, jednako kao što bi je potražio uz kakvu emisiju na TV-u. Radije sam okrenuo na zajebanciju, no, kako sam i pretpostavio, svima je bilo smiješno osim njemu. Odgovorio sam:

- Nije li čudno da ti nemaš curu, a provodiš po pet sati dnevno na serveru? Moj socijalni život me čeka odmah nakon što se diskonektam, a gdje je tvoj?

Mislim da je posve jasno shvatio razliku između nas dvojice. On je dnevno s društvom provodio onoliko vremena koliko sam ja provodio s Wolfensteinom. U najboljem slučaju to je bilo pola sata dnevno.

Druga stvar koja mi nije jasna, jest gdje su tim mladim ljudima roditelji. Ne mogu shvatiti da netko mirno može gledati svoje dijete kako mu po par sati na dan guzicom pegla stolicu glave zabijene u monitor. Kakav je to roditelj?

Da je ovo normalna država, tim bi ljudima na vratima iste sekudne osvanula socijalna služba s optužbom o zanemarivanju dijeteta. Kakav su pak odgoj imali ti ljudi? Jesu li ikad s vršnjacima razmijenili znanje? Pročitali kakvu knjigu? Jesu li ikad u rukama držali Zagora?

Gledamo se Cope i ja, i pričamo očima. U jedan mah se dignem, odem preko puta do svog stana i sa vrha police iz špajze skinem kartonsku kutiju prepunu starih stripova. Zagrabio sam rukom i izvukao jedan. Zagor broj 443. "Odred straha"

Vratio sam se do Copeta i zatekao njegove nećake kako širom otvorenih očiju, još uvijek držeći kontrolere u rukama, slušaju ujaka koji im priča:

- Pravedan je i dobar, i prijatelj je svih Indijanaca. Skače s grane na granu kao Tarzan i zna hrpu trikova.

Došao sam do klinaca i spustio među njih Zagora. Uzeli su ga, prolistali par stranica, te ga odloživši na stranu nastavili igrati Play Station.

- Možda kasnije, a Cope?
- Da, možda kasnije.