G

Kad nastaje generacijski jaz? Možda kad se starije dijete prisiljava da se igra s mlađim, možda kad roditelji ne razumiju svoje teenagere, možda kad se odrasli ljudi klone staraca jer ih smatraju ponovno djetinjastim. Objašnjenje generacijskog jaza kod onih koji nisu u krvnom srodstvu i kod kojih je svega nekoliko godina razlike između njih, moglo bi se potražiti u jednom zanimljivoj činjenici naše civilizacije. Sve što radimo, stvaramo i doprinosimo svom razvoju podijelili smo u ere. Postoje mileniji, stoljeća i decenije. E upravo bismo se začudili  koliko decenije mijenjaju stvari. Čini nam se kratko razdoblje, ali pogledamo li samo razliku između rođenih u 50-tim, 60-tim, 70-tim, 80-tim... njihov različit način odrastanja i okolnosti u kojima su formirali svoju osobnost, shvatit ćemo kako su te decenije i više nego presudne.

I nije čudno što se rođeni u istoj deceniji, kao nekakvom nevidljivom niti na prvom susretu povežu. Odrasli su na istim crtanim filmovima, s istom glazbom, filmovima, knjigama neki su imali računala u djetinjstvu, neki nisu niti znali što znači ta riječ. U novije vrijeme može se tome čak dodati kako su odrasli u drugom društvenom uređenju, za što je ranijim generacijama trebalo 40 i više godina kako bi to mogli izjaviti. A tu je i slavna generacija koja je okusila i jedno i drugo, koju su u adolescentskim ili godinama kad su tek prestajali biti djeca, zadesio rat. Zašto nam je misteriozno ako se upravo oni lakše povežu i češće sukobljavaju s onim mlađima.

A priroda je nekako uredila stvari da se mlađi uporno žele približit starijima, dok ih stariji gledaju s velikom rezervom. Ovdje govorimo o onom malom generacijskom razdoblju od nekih 10 godina. Počinje to sve s onim mlađim bratom koji uporno želi igrati se sa starijim, dok ovaj drugi bezglavo bježi od njega. Kasnije kad smo odrasli, po modelu iz djetinjstva, odnosimo se prema novim generacijama kao prema nečemu od čega treba bježati. Nije to zlo, to je samo još jedna prirodna pojava koju nismo razjasnili ali koje smo svjesni.

Kada se generacijski jaz pojavljuje između roditelja i djece, bilo bi idealno i vrlo utopijski, kad bi i djeca i roditelji razmislili kakvo je razdoblje ljudske povijesti bilo kad su oni odrastali, a kakvo je kad djeca odrastaju. No, nama je svima puno lakše jednostavno reći roditeljima kako su oni stari i kako ne razumiju moderni svijet, dok je roditeljima puno lakše reći kako današnja djeca nisu ono što su djeca nekad bila. Ali to je upravo dobro što nisu ista. Danas imamo bezbroj primjera kako klinci od 5 godina već znaju programirati TV ili satelitski prijemnik, oni od 7 mami pomažu u osnovnim funkcijama njenog mobitela, a oni od 12 idu s mamom kod njene prijateljice kako bi joj popravili kompjuter? Onda se svi dive i čude, a malcu je to sve sasvim prirodno, jer je odrastao u tom jednom novom svijetu, u kojem se prvo susreće s tehnikom a onda sa ostalim misterijama djetinjstva...

Ako svijet ide naprijed, ako se sve razvija i mijenja, onda je više nego poželjno da je svaka generacija drukčija i da svaka generacija donosi nešto novo. Postoje naravno pojedinci koji bi htjeli pobijediti generacijski jaz, oni koji tvrde kako godine nisu bitne, oni koji se zaljubljuju i počinju život s 20 godina starijim ili 10 godina mlađim od sebe. Koliko god se oni bunili protiv generacijskog jaza, prije ili kasnije ga osjete i debelo okuse. Neprirodno je boriti se protiv njega, a prirodno je ono što smo naučili – živjeti s njim kao sastavnim dijelom misterije življenja svjesnih bića na plavom planetu sunčevog sustava. Dok se naš sustav i svi planeti okreću, dotle i naš razvoj i rađanje novih generacija koje se neće razumjeti s onim prethodnim predstavlja izuzetno pozitivnu nedaću datu nam na dar, zajedno sa samim životom.