O

Glavaš je očito zaboravio koliki je njegov doprinos gradnji političkog sustava čijom se žrtvom suznih očiju sad proglašava. Tragedija HDZ-a kao pokreta je njegov način funkcioniranja utemeljen na klasičnom mafijaškom zakonu šutnje.

Piše: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Dokle se god poštuju vrhuška i omerta, sve će se učiniti da represivni aparat ne pokreće represivne mjere prema kriminalcima. Kad se to prekrši, tada se gube zaštita, prijateljstva i sve ostale privilegije garantirane mafijaškim radom HDZ-a.

Što se tiče samog Glavaša: sve je bilo lijepo dok se nije došlo do odgovorne krivnje za ubojstvo srpskih civila u Osijeku za vrijeme agresije na Hrvatsku. Iako je Glavaš lažiranjem glasova na saboru HDZ-a pomogao Sanaderu doći na vlast, ovaj je to zaboravio te je, pritisnut od strane europskih saveznika, odbio dati podršku Glavašu. I onda počinje slavonski cirkus… Glavaš, koji je sudjelovao u strogoj centralizaciji Hrvatske, sad odlučuje igrati na kartu regionalizma: „Svi su protiv nas!“ Nakon toga slijede ostale točke Glavaševog famoznog cirkusa: počevši od nekoliko štrajkova glađu pa sve do zloupotrebe uniforme generala Hrvatske vojske tijekom privođenja. Iako je Glavaš uporno govorio da mu se sudi zbog „obrane Hrvatske“, to nije istina. Političko-mafijaški sustav u čijem stvaranju Branimir Glavaš imao velik udio, okrenuo se protiv samog silnika. Glavašev sukob s HDZ-ovom vrhuškom nema veze s nepobitnom činjenicom kako je on – osuđeni ratni zločinac.

Samo je na Balkan moguće da čovjek koji je cijelu svoju karijeru izgradio na tuđoj nevolji, nesreći i ubojstvima – postane ugledan građanin i političar.

Hercegovina je, s druge strane, raskriljenih ruku dočekala svog „heroja“ (ne)namjerno zaboravljajući pravu istinu. Istinu o psihopatskom liku, suludom ubojici i Šešeljevom blizancu zbog kojeg čovjek zažali za smrtnom kaznom. Jedan iz beskrajnog niza hulja kojima je patriotizam poslužio kao utočište. Koliko mi je poznato, Hrvatska i BiH rade na sporazumu o međusobnom izručivanju kriminalaca, pa se nadam da će ubrzo napustiti Hercegovinu.

Toliko voljeti, cijeniti i veličati čovjeka za kojeg znaš da je ratni zločinac, ubojica i egoist – dokaz je jednog ozbiljnog kolektivnog poremećaja svijesti. Većina je Balkanaca od nje oboljela i teško da će ozdraviti. Kad se god nekog ovakvog kao što je Glavaš opravdano osudi, reakcije su sve suptilnije i podmuklije, što je dokaz da je balkanska mržnja trajno stanje. Balkanski tinejdžeri, koji su rođeni nakon rata, zadojeni su mržnjom više nego oni koji su u ratu izgubili skoro sve. Ali, što bi rek'o Balašević, „krivi smo mi“. Da je Branimir Glavaš živio među normalnim ljudima odavno bi bio u ludnici ili zatvoru. No, on živi s par desetaka tisuća blizanaca po načinu razmišljanja i stavovima i to je glavni problem.

Kod nas je općenito tanka granica između heroja i zločinca. Hrvatska su mjerila po tom pitanju jako čudna: onaj tko ubije Srbina – heroj je, dok je ubojica Hrvata – zločinac. To što neki srpski ratni zločinci hodaju slobodni, ne znači da mi možemo veličati „naše“ ratne zločince. Na srpskom je pravosuđu da procesuira svoje ratne zločince, a na hrvatskom -hrvatske.

I zaista mi smeta ovo Glavaševo nazivanje „domovinskim herojem“. Dok se Glavaš iživljavao nad civilnim življem, među kojim je bilo i Hrvata, drugi su ginuli braneći Hrvatsku. Kakve uopće veze imaju selotejp, garaža i Glavaš s domovinskim herojstvom? Otimajući za sebe naziv „hrvatskog heroja“, Branimir Glavaš je obezvrijedio žrtve pokojnog Blage Zadre i ostalih istinskih heroja Domovinskog rata, koji su zaslužili i više od protokolarnog sjećanja na vukovarskoj komemoraciji.

Ali, naravno, dok cigani kolo vode, nema tu rock 'n' rolla.