J

Znam da pod svojim nogama ne mrvimo pijesak babilonskih zidina, niti su u našem kršu uklesane stube Machu Picchua. Ne znam samo pravdam li se ja ovo ili se kajem?


Istine radi, osvojili su nas kojiput velikani svjetskih kultura ili je bolje reći svidjelo im se ovdje pa su doplovili ili dojahali, jer osvajanje pretpostavlja neki eventualni sukob ili, kakve li pomisli, pružanje otpora.

Jednima od takvih i danas svojatamo grad čiju lokaciju, izgleda, zna još samo slijepi pjesnik. No, što se mene tiče, kad već nitko nema ni pojma ni dokaza, ušće Neretve jednako je dobra lokacija kao i podnožje Ida.

Oprostit ćete mi ovaj opšrni(ji) uvod, a i to što sam se, kao što ste vidjeli, drznuo dotaći kulture, iako ne slovim niti za kakvu kulturnu vertikalu ili čimbenika.

Ne kažem da je geografski element isključivo presudan za razvijanje jedne kulture a pogotovo za njeno održanje ili kontinuitet, ali ne mogu se ne zapitati bi li bilo išta drugačije da je ovdje umjesto ovog brdovitog dijela kontinenta, kojeg se nitko ne odriče i kojim se nitko ne hvali s toliko strasti, neka pustinja, savana ili ledenjak...

No, bilo kako bilo, već odavno nema odvojenih civilizacija, već odavno je ljudska civilizacija globalna i jedna. Nečija krv je malo vrelija, nečiji džepovi su dublji, netko je uvijek malo jednakiji, i to je uglavnom to... Aiš...

Zašto onda ne prihvatimo taj globalni doseg kulture, odnosno njegov dobar, bolji dio? Zašto onda svoju mladunčad ne odgajamo u duhu tih dostignutih pozitivnih vrijednosti? Od prvog daha i koraka? Pa kakva je razlika između dječaka u mostarskom i berlinskom pješčaniku? Imaju jednake prirodne šanse da se kulturno oplemene. Ali berlinskog dječaka od druge godine majka i društvo uče da je reći 'scheisse' – krajnji domet nekulture, dok se na mostarskog dječaka koji pokretom ruke pokazuje kako odsjeći vršnjaku glavu plastičnim nožem, sjedeći mu na leđima u pješčaniku, nitko ne obazire.

Kultura se, gle čuda, uči! I nitko se s njom nije rodio. E sad, tko je omanuo u našem učenju? Je li podbacila geografija? Je li podbacila genetika? Ili smo podbacili mi sami? Bilo kako bilo, htjeli mi to priznati ili ne, unatoč tomu što je svako generaliziranje pogrešno, reći ću naglas – mi smo barbari. Barbari 21. stoljeća. Podbacili smo mi. Podbacujemo već generacijama i stoljećima. Činjenica da umjesto opanaka, čakšira i sablje hodamo u odijelima, ne mijenja puno. Mi smo oni s kojim se mame brane družiti. Nije nam lako – to nam opravdanje. Povijest nas nije mazila – to nam je opravdanje. Nismo jedini, danas na mjestima najvećih svjetskih civilizacija, u trećem mileniju, kamenuju žene radi poljupca – to nam je opravdanje. Lijepa opravdanja. A sigurno ih imamo još. Sociolozi će već pronaći neko u poslijeratnim migracijama stanovništva, ekonomisti u vječitom siromaštvu, pravnici u nepostojanju pravne države, političari....Hah, političari...

Zato smo se mi, već generacijama, pretrgli djecu poučiti vlastitim nam pogreškama! Slomili smo se odvratiti ih od pogrešaka naših predaka! Učiti ih onome što djeca trebaju učiti, a ne od rođenja, cijediti u njih najniže porive prirode. Učiti ih da rovovi natopljeni krvlju zvuče dobro i plemenito u domoljubnom romanu ili na satu povijesti, ali da imaju mnogo borbi prije te i prije takvih. Da ne moraju ponavljati obrazac svojih djedova i porušiti tekovine drugih i drugačijih. Tekovine svojih sinova.

Ako već ne možemo naučiti svoju djecu, učimo skupa s njima, da postoji Planeta, da postoji Život, da postoje Ljudi. I drugi ljudi, drugačiji od nas. I ljudi, prije nas i poslije nas. Naučimo ih da postoji prijateljstvo. Da postoji hvala. Molim. Naučimo svi na ovom poluotoku, jednom zauvijek, da postoji oprosti.

( Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript )