K

Cole Porter pjevao je Don't Fence Me In (hrv. nemoj da bi me ograđiv'o!), a svaki ljubitelj besmislenih koincidencija reći će vam da nije slučajno ni što je najuspješniji album Gartha Brooksa, country gay ikone i najprodavanijeg solista na planetu poslije Mate Miše Kovača, baš onaj koji se zove No Fences. Ali ograde znaju i dobro doći. Nevezano za uvodni disklejmer o ogradama i ograđivanju: nije mi jasno zašto se većina HR stanovnika naše 'ercegovačke postojbine ograđuje od jednog čovjeka (ili ga, još gore, ignorira) koji dostojno stoji uz bok herceg Stjepanu Vukčiću Kosači.

Današnja Hercegovina obuhvaća veći dio povijesnog prostora nekadašnjeg Huma te čini jednu petinu teritorija države Bosne i Hercegovine. Nakon propasti srednjovjekovne države nijedna vlast, koja je pokušala zavladali humskim krajem, nije smatrala Hercegovinu svojom, nit je Hercegovina ikome bila apsolutno vjerna. Hercegovački Muslimani su redovito gledali na Bosnu, zapadna Hercegovina je Hrvatsku držala svojom dok se istočni dio Hercegovine utjecao Crnoj Gori. Svi su oni svoj spas tražili sa strane, ali su uvijek bili Hercegovci i svoju su domovinu osjećali - svojom. Jedan od takvih je bio i Ali-paša Rizvanbegović.

Ali-paša Rizvanbegović rođen je u Stocu oko 1783. godine. U rodnom je mjestu proveo djetinjstvo i mladost gdje je kasnije, nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1833. godine. Kad je početkom 19. stoljeća došlo vrijeme reformi u Otomanskom carstvu, sultani su u Bosni i Hercegovini kao najudaljenijem, najzabačenijem i najzaostalijem pašaluku naišli na oružane otpore. 1831. godine počela su previranja i borbe za bosansku autonomiju pod vodstvom Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne) te kad je posebnost i preuveličavanje bosanskog regionalizma postalo političkim programom naših sjevernih komšija, Ali-paša Rizvanbegović staje na stranu Istanbula. Iako se vješto zakleo na odanost otomanskoj vlasti, Rizvanbegović je težio i sanjao hercegovačku autonomiju.

Nesređeno i nadasve konfuzno stanje u Hercegovini iskoristio je, dakle, naš Ali-paša Rizvabegović te konačno osamostalio Hercegovinu. Poznato je da je Hercegovina, s koje god strane da krenemo, drugačija i različitija od Bosne pa je Ali-pašin čin bio – čisto politički. Ono što je za Hercegovce do sad bio sultan, to je od 1833. bio Ali-paša Rizvanbegović. Ono što je do tada za Hercegovce bio Istanbul, to je od 1833. Mostar. Političkom osamostaljenju išlo je u prilog i ono crkveno te je zbog toga Ali-paša pomagao i poticao projekt hercegovačkih fratara da dobiju potrebne dozvole za gradnju samostana i crkve na Širokom Brijegu. Ali-paša je bio na raspolaganju biskupu fra Rafi Barišiću prigodom njegova nastanjenja u Hercegovini, osnivanja Apostolskog vikarijata 1847., te gradnje biskupove rezidencije u Vukodolu, što je sve rezultiralo konačnim osamostaljenjem franjevačke zajednice u Hercegovini 1852.

Sa Smail-agom Čengićem organizirao je obranu Hercegovine od pobunjenika i pružio zaštitu bosanskom veziru Namik paši. U jednoj od odlučujućih bitaka razbio je trupe poznatog Zmaja od Bosne, kapetana Huseina Gradaščevića. Za vrijeme uprave Hercegovinom Ali-paša je nastojao uspostaviti dobre odnose s Crnom Gorom i Dalmacijom.

Što se tiče gospodarstva i poljoprivrede, Ali-paša je imao velikih uspjeha. Uveo je nove kulture u hercegovačku poljoprivredu i poticao ljude na obrađivanje zemljišta. Još 1833. godine doveo je stručnjake za uzgoj riže. Tako je kasnije 150 tovara riže izvezeno u Dalmaciju. Isušio je i naselio polje oko Trebižata. Intenzivirao je sijanje kukuruza, sadnju krumpira i duhana te uzgoj južnog voća. Ali-paša je posjedovao brojne maslinike i vinograde. Iz Dalmacije je uvezao svima nama jako dobro poznatu – murvu iliti dud. U hercegovačkog stočarstvo uveo je nove pasmine. Osim izgradnje putova, Ali-paša je dozvolio izgradnju prve pilane blizu izvora Bune 1845. godine. Time je otpočela domaća i strana eksploatacija hercegovačkih šuma.

Unatoč Rizvanbegovićevoj odanosti otomanskom domu, on je ipak težio nekoj vrsti hercegovačke autonomije, a to se, naravno, nije svidjelo istambulskim moćnicima. Tijekom 1850-ih godina, za represivnog režima Omer-paše Latasa, koji je u tursko ime lomio vlast bosanskih ajana, Ali-paša je svrgnut, zatvoren i napokon ubijen "od zalutalog metka". Sahranjen je kod Ferhadije džamije u Banjoj Luci.

Danas nakon 150 godina Ali-paša Rizvanbegović je prezrena osoba od većina hercegovačkog življa. Dok ga istočna Hercegovina uopće ne pamti, hercegovački Hrvati ga ne vole samo zato što je "balija i Turčin“"iako je nesretni Ali-paša Tursku vidio samo na slikama. Bosansko-muslimanski nacionalisti ne mogu mu oprosti što se kao Musliman zalagao za neovisnu Hercegovinu. Redovito ga se naziva(lo) "bosanskim disidentom" zaboravljajući da on s Bosnom ima onoliko zajedničkog koliko i, štajaznam, naši (hercegovački) političari s poštenjem.

U današnjem vremenu kad samo-istaknuti akademici negirajući ostale naroda stavljaju jednu naciju iznad ostalih te svoj nacionalizam vješto pakiraju u tzv. "građanstvo" propagirajući Bosnu "od Ljubuškog do Višegrada" i kad naši političari nemaju hrabrosti zauzeti se za stajalište naroda kojeg bi trebali predstavljati – dobro bi nam došla karizma i čvrst stav jednog Ali-paše Rizvanbegovića. Mišljenja sam kako je konačno vrijeme da se reanimira lik i djelo jednog od očeva naše domovine. Ali tko zna hoćemo li biti dionici tog vremena. Tko to ne bi volio? Tko to može znati? Samo neki stoper ljut što ga prstom prati?