Baš mi je krivo što su Englezi izmislili nogomet, jer da nisu, izmislili bi ga – Mostarci. Neskromno, znam. Ali sigurno. Preskočit ćemo priče o rasadniku talenata, o propalim nadama, o onim što ih trener nije volio… Lopte se, vazda u životu, prvo igralo 'na male'. I možda je tu, na tim malim terenima, bilo i većih legendi od onih što su zabijali pod Bijelim Brijegom i na još nekim stadionima. U vremenima kad nije bilo terena s umjetnom travom, iznajmljivanja dvorana, zakupa i otkazivanja raznoraznih termina, na gradskim je igralištima bila prava gužva. Stotine ljudi a termin samo jedan – dugi dan. Ipak, sve je funkcioniralo savršeno – znao se red i hijerarhija. I zakon starijeg. Stariju smo raju gledali s poštovanjem, kao što se gleda netko tko ti može bez posebnog razloga opaliti klempu. Eto tako. Starija raja je imala prednost igranja – normalno; bez obzira na redoslijed dolaska. Pa čak ako je to utakmica od životne važnosti jednomu jedanaestogodišnjaku, pri rezultatu 5:5 (a igra se do šest) svi bi izašli bez pogovora kad bi starije mudonje ušli usred naše tekme da se zagrijavaju. A posebna stvar je bila – tim istim starijim mudonjama ići po vodu, kad zatraže (narede!) ili čak tek onako. Katkad je to bila čast, a katkad samo obveza koja se morala izvršiti. Jer je jednostavno svijet funkcionirao na taj način. Naravno, dva litra vode na tucet lipsanih orangutana je – ništa, pa bi ista naredba pala opet i opet i opet… Ponekad bi najbrži vodonoša bio nagrađen malim, velikim gestama poput uvida u 'Vrući Kaj', baratanja nožem 'leptirom' ili jednostavno poštede od 'čvoka' i klempa taj dan. Danas nekog malca grubim i naredbodavnim tonom spremite po vodu na lopti, i za 20 minuta na terenu očekujte brkatog oca koji u jednoj ruci vuče uplakano dotično dijete a u drugoj omiljenu strojnicu naših naroda i narodnosti, kalibra 7,62.

7. PADANJE NA ČVOKU

Hajde da se dotaknemo još jedne privilegije tadašnje starije raje. 'Padanje na čvoku' bila je još jedna stvar koja se između malih i velikih uzimala zdravo za gotovo. ''Pa'ni na čvoku'', bila je komanda koja se ne odbija. I od koje se ne bježi. Bar na dugoročni period. Bijeg je bio privremeno rješenje problema, sa spoznajom da će sljedeći put (koji će sigurno doći), posljedice biti još gore. Čvokalo se na veliko. Znalo se ko 'pali' najbolje, najjače, tehnički najsavršenije čvoke. Znalo se kome je najgore pasti u ruke. Doslovno. I da se razumijemo – to nisu bile čvoke kažiprstom savijenim kao kod kuhara na vrećici Vegete, to su bili topovski udari po glavama klinaca. A ako si imao toliku nesreću da svježe ošišan naletiš na veselo starije društvo, kući si se obično vraćao suznih očiju i kvrgave glave. Čvoke su se pravdale – čeličenjem. ''Moraš se čeličiti'' – govorili bi i poučavali stariji mangupi mlađe uplakane klince, koji bi morali sjesti na klupu pet minuta poslije čvoke. Kao kod doktora, kad vas zamoli da poslije injekcije penicilina ne odete odmah nego sačekate pet minuta. ''Moraš se čeličiti'' – davali su tako do znanja da je i njih netko 'čeličio', ali također i da će taj uplakani klinac jednoga dana nekome paliti čvoke i nekoga 'čeličiti'.

8. UVALJIVANJE

Još mnogo prije nego što će moja generacija otkriti pravo uvaljivanje – ono ženama, uživali smo u krađama po tuđim voćnjacima, vrtovima, povrtnjacima, kukuruznjacima, u svemu što se moglo ukrasti i pojesti, a bilo je tuđe. Ako je uz to postojala i šansa da te vlasnik ulovi i učini ti nešto iz priča i legendi koje su kolale o svakom vlasniku a graničile su s nemogućim, tim je bilo zabavnije. Te krađe smo zvali – 'uvaljivanje'. ''Hajmo se uvalit' u starog Bore u trešnje'. Radobolja je i za ovu vrste razonode bila idealna lokacija. Trešnje i jagode. Zatim posjed, odnosno voćnjak, časnih sestara kraj Partizanskog spomenika, kojeg smo pojednostavljeno zvali – 'kod časnih'. Kod časnih su se, također, brstile trešnje. A nakon trešanja, trkom do Katedrale na vodu. A nakon toga… (smijeh autora) Kad bi vlasnik voćnjaka utrčao s nekim oruđem ili oružjem pod vlastitu trešnju na kojoj visi desetak derladi postojale bi dvije varijante. Uz bijeg kao treću. Prva se sastojala od taktiziranja plačom. Raskriviti se i nadati se da je to neki suosjećajni djedica koji je zaboravio lovačku pušku i patrone nabijene krupnom solju umjesto sačme. Druga varijanta je bila, uz napomenu: ''čiko samo smo brali nismo kidali grane'', odigrati na kartu tradicionalnog (bosansko)hercegovačkog gostoprimstva – pa neće nitko normalan djetetu uskratiti šaku trešanja…I dok danas jedem genetski modificirane, potpuno identične jagode, koje su ustvari veličine breskve, uvijek, ali baš uvijek se sjetim panične bježanije iz voćnjaka, niz plitku Radobolju, bez osvrtanja za poginulim i ranjenim drugovima, dok sijedi starac pokušava trčati, vitla nekim štapom iznad glava i viče za djecom: ''Ćaće vam kafiće imadu, a vi meni trešnje kradete…''

9. IGRE

Gonje. Gonje-ronje. Ufati me ufati, kupit ću ti novine, novine su skupe, poljubi me u… Sakrive (žmure). Pet, deset, petne's', dva'es', dva'es'pet, tri'es…Ćorabake. Milicajaca-lopova. Aberečke-abertude. Aberečke! Abertude! Aber koga ćete? Aber Zlaje! Trule kobile. (I jednostavnija varijanta ove igre pod nazivom Hrpe). Sandokana. Tačaka. (Smijeh autora kod tačaka). Ledenog čiče. Reketa. Klikera. Roša iz dva. Čist karaš. Čekim te iz dva. Troperac, šestoperac, bezbojac. Porculaner. (Oduševljenje autora kod klikera). Supe (varijanta klikera za hazardere – igra se po kliker). Gume. E ma es es a. Trokuta. Jedan-dva-tri-četiri-PET. Pole-cijele. Albumi - Ewoksi, Muppet show, Italia '90, He-man, Nindža kornjače... Ćize-blize. Karata. Zuje. Zzzzzzzzz – THUD! (Ponovno oduševljenje autora kod zuje). 3-2-1 (guze). Boce. TA-TA (rata). Istine i izazova. Graničara.

10. KUĆNI RED

Nekada davno, još dok se vrapci nisu gnijezdili u rupama od gelera, a majke djecu na ručak dozivale s balkona a ne na mobitele, postojalo je nešto što se zvalo 'kućni red'. To je bilo specifično stanje hibernacije ulice, haustora i okoliša. Trajalo je od 14.00 do 17.00 sati. Iako je kućni red imao mnogo točaka, koje su se mogle pročitati na uokvirenom kartonskom panou kraj obavijesti o signalima javnog uzbunjivanja, u svakoj zgradi, za nas dječurliju najvažnija stavka kućnog reda bila je prekid igre i galame. To je bilo vrijeme za mir i odmor. Toliko smo poštovali kućni red i toliko nam je njegova važnost bila utuvljena u glavu, da nas skoro i nije trebalo upozoravati. Prekršitelje je, posebno u vlastitom dvorištu, stizala očekivana kazna. Od roditelja. A bogami i od komšija iz prizemlja koji nisu štedjeli ni vode ni lavora. Danas, kada horda divljih klinaca sa gutom sličica Yugi-oh urla po haustoru japanske izraze i kada se mir u zgradi računa prema bioritmu najluđeg i najnasilnijeg susjeda, nije teško požaliti za tim kolektivnim odmorom od dva do pet.