K

Imam talenta za spavanje, višak srca za davanje, organe za razmnožavanje, motiv za usitnjavanje, noge za provetravanje, dobar sam za izbegavanje."

Piše: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Sjećam se sebe u desetoj godini života. Maštao sam o tome kako ću završiti školu. Osnovnu, naravno, jer mi je onda srednja bila nepojmljiv pojam, a o faksu da i ne govorim. U dvadesetoj ću imati stalan posao, oženiti se, u tridesetoj imati obitelj, kuću, ženu, djecu... A naivnih li snova! Školovanje još traje, žena i djeca su apstrakcija predviđena za neko drugo vrijeme i neku drugu personu, a valjda vam ne moram napominjati da je kupovina raznoraznih nekretnina definitivno odgođena za neki drugi život kad se reinkarniram u šeika s vlastitim naftnim bunarom ili nekoga drugog čiku s veoma dubokim džepom. Elem, neke stvari nikad nemaju pouku.

Opet sam se uhvatio u bijegu misli. Odlučih nekoliko redaka posvetiti nogometu ili, što bi rekli moji sudržavljani Muslimani, fudbalu. Što se tiče nogometa nisam baš totalna neznalica. Za razliku od mnogih znam što je to zaleđe i brutalni faul, ali što se tiče igranja nogometa, vjerojatno sam najgori igrač u povijesti. Uz možda izuzetak Dine Drpića. No, ja ne očajavam: uporno treniram i stječem kondiciju za važne nogo okršaje. Marljivo ću trenirati i čekati poziv izbornika Blaževića. Šta fali? Kad se Pandža nada pozivu, zašto ne bih mogao i ja? Frka je u tome što nikad u životu nisam uspio šutnut loptu ravno i u smjeru koji sam prvobitno zamislio. Nakon jedne utakmice odigrane u mom stilu, tj. nikako, smotano i šlampavo, obitelj me se htjela odreći. Vjerujte mi: živim u sramoti.

Također ne znam driblati, igrati glavom (tu obvezno zažmirim pa ponekad umjesto lopte pogodim kasnije isfrustriranog suigrača), centrirati (to je za mene više filozofija!), pimplati, te pri igranju imam problema s održavanjem tjelesne ravnoteže čemu svjedoči moj liječnički bilten i brojni lomovi i vidljivi ožiljci. Vidite li sad sličnosti s Dinom Drpićem? Sličnosti između mene i Drpića prestaju kod toga što za razliku od njega ja ne vozim makinju i nemam Nives Celzijus. Toliko sam loš da me čak i proslavljeni hercegovački trener Alija iz principa odbija pozdraviti na ulici. Skužajte me.

Jedina stvar, osim igranja nogometa, u kojoj sam gori je biljar. Toliko sam loš u biljaru da sam do sada u svom životu prisustvovao takvim ponižavajućim trenucima kao što je totalno gaženje od jedne ženskospolne osobe (da, u ovom slučaju sam šovinist). Nerješivu zagonetku mi je predstavljalo sāmo ostvarivanje kontakta između štapa i bijele kugle jednaku onoj s kojom se Olić suočava svaki put kad dođe vrijeme da navuče dres preko glave. Kako bih ja sad trebao dokazati da sam kul i sjajan kada ne mogu svladati igru u kojoj treba šćapom ugurati u rupe na stolu desetak raznobojnih kugli?

No, opet skrećem s teme. O mojoj katastrofalnoj nogometnoj karijeri najbolje govori podatak da sam u životu zabio samo tri gola (kao i Drpić) i to od toga jedan rukom (ove sličnosti s Drpićem su postale uznemiravajuće!). Kad već nisam mogao zaigrati na stadionu Delle Alpi u Juveovu dresu, pružila mi se prilika da to učinim u svijetu koji je identičan našem, osim što izuzevši stadione ne postoji vanjski svijet i popraćen je komentarima amfetaminiranih Japanaca. Govorim naravno o svijetu Playstationa i ISS nogometnoj simulaciji. Ništa nije ravno osjećaju zabijanja gola Francuzima pritom vrišteći na nedužni ekran ne kontajući kako je sve to iluzija i trljajući kontroler o prepone. Najdraži mi je igrač bio Roberto Baggio. Doduše, Baggio se u igrici zvao Beggi i nije imao repić nego je bio visok i crn, a komentator ga je zvao Miyazaki, ali u žaru igre takve stvari nisu važne.

Nažalost, moja prilika za slavu je upropaštena činjenicom da sam bio loš i u ovom obliku nogometa. Glavni je razlog bio što sam veći dio profesionalne karijere bio prisiljen igrati protiv brata, a on je, za razliku od mene, non-stop razvaljivao ISS. Jednostavno je uživao gazeći me vaterpolskim rezultatima. On nije bio neki sjajan igrač: samo bi dodao loptu Ronaldu i šprintao do mog gola, dok su moji jadni braniči pokušavali držati korak za njim, te lagano poentirati ne mareći na mog samog od sebe isprepadanog golmana. I ja sam imao "sličnu" taktiku, ali nisam imao Ronalda. Kad se sve zbroji, kontra burazera sam imao sve skupa 30-ak pobjeda, koje sam proslavio kličući u sebi bez ikakve naznake smiješka i zadovoljstva.

Jednom sam, naime, prekinuvši niz od 50 poraza nakon pobjede podigao ruke u zrak i uskliknuo što je kod njega izazvalo napadaj bijesa, te je bacio Playstation kroz prozor, pritom ubivši jednu nesretnu mačku prolaznicu. Mačkino je tijelo ublažilo pad Playstationa, ali je od tog dana redovito pokraj konzole držao nož kako bi me podsjetio na pravila ponašanja pobjedničke, tj. moje momčadi.

Tako mi je s obzirom na nesretne okolnosti mog nogometnog neznanja i tuđe sebičnosti preostala samo jedna stvar – postati navijač. Ali evo ni to ne ide po planu: Juventus jedva preživljava u talijanskoj ligi, hrvatski klubovi ispadaju od albanskih sladoledara, irskih ribara i čečenskih separatista pa se njihov ulazak u elitna natjecanja očekuje kad Elvis oživi, a moj je HNK Ljubuški neslavno ugašen. Meni se čini da svaki sportski kolektiv mog izbora loše prolazi gdje god nastupao. Koja je pouka svega ovoga? Nemam pojma. Zar u svemu mora biti neka pouka? Kao što već rekoh u navedenom tekstu: neke stvari nikad nemaju pouku.