Naša posla | Srijeda, 15 Listopad 2008
R ijetko odlazim kući, a pišem još rjeđe… i slike su bljeđe i bljeđe…Uistinu rijetko odlazim u Austriju. Naime, vrlo je teško u Hercegovini zarađivati, a u Austriji trošiti. Tih vunenih godina, kada smo mi prognanici, nepoželjni, izbrisani, nikom
potrebni… zdušno igrali bečke konjušare, pokušavajući tako preživjeti, prvi put sam čuo za Jörga Haidera.
Ali, kako je nad nama (ovima gore, da se sad ne ponavljam) svakako lebdjela sumorna sjenka nepoželjnosti (salonski lijepo upakiran, rijetko izgovaran slogan „Ausländer raus“), taj me Haider nije činio ništa posebno tužnim (tužan si, naime, po definiciji).
Piše: Miljenko BUHAČ, monet.ba
Tek kasnije, nakon što sam već bio duboko zagazio u austrijsko društvo, shvatio sam Haidera.
Arogantan, nadmoćan, prema protivnicima ciničan, bogat, te - za seljaka iz Koruške - prilično elegantan i moderan.
Stranci su Haideru bili po svemu sudeći noćna mora. Donosili su sa sobom lijenost, nekulturu, nerijetko peksinluk, često sklonost kriminalu, neuklopivost…
Nikada on to nije izrekao, ali uvijek sam bio uvjeren kako Haider Austrijancima zapravo smatra samo ne germanskoga podrijetla. Čak je jednome političkom oponentu, iz vrha austrijske političke scene (zovimo ga Jankowitsch), sarkastično uzvratio u stilu „što taj hoće, ima li on uopće austrijsko državljanstvo“.
Mi stranci uvijek smo svoju poziciju nekako mjerili uz Haiderov (ne)uspjeh na izborima. Mislili smo kako je dobro ako dobivaju socijaldemokrati, a gube Haiderovi slobodnjaci.
No, jednoga dana, kombinacija neinteligentnosti, nostalgije i osjećaja nepripadnosti, vratila me je u domaju.
Sada to doživljavam kao dragovoljno izdržavanje kazne u kućnome pritvoru.
Uvijek kada dođem u Austriju (a, rekoh, nažalost, činim to sve rjeđe), sagnem se do zemlje (kao papa) i poljubim tu svetost.
Neke moje bivše kolege, koji i dalje šljakaju dozlaboga monotone i glupe poslove, kolutaju očima i pljuju dok ja ljubim tu svetu zemlju.
Oni pak čine obratno kad dođu na urlaub, a ja im ne uzvraćam kolutanjem očima. Pogotovo ne uzvraćam kakvim nedostojnim činom po svojoj rodnoj grudi.
Ja sam sa svojom rodnom grudom u teškoj zavadi i pravilo je – kad si s nekim u zavadi: nit' ga ljubi, niti ubi'…
Sad vidim koliko je Haider bio u pravu. Koliko je volio svoju zemlju i, zapravo, sve što je činio imalo je samo jedan cilj – sačuvati Austriju.
A mi stranci navalili na nju kao muhe na stanovitu izlučevinu...
Čak bih danas bio spreman stati u red onih koji brane tako uređenu zemlju. Principijelno da je branim, a ne po svaku cijenu (i ne po 'dvospolnosti' Inländer – Ausländer), da se razumijemo.
Kad vidim kako je nesavršena moja zemlja, poželim češće otići i poljubiti svetu zemlju austrijsku – moju drugu domaju.
Ovdje, u dragovoljnome kućnom pritvoru, sve više produžavam svoj radni dan. Nastojim što više raditi, a što manje sudjelovati u životu.
Dok radim, ostajem u kontaktu s civilizacijom. Kad moram živjeti, shvatim koliko je to teško trijezan raditi.
I sjetim se koliko je bolje bilo biti Ausländer pod Haiderom, negoli slobodan građanin kod kuće.
Zato za mene danas Haider nipošto nije neonacist, onaj koji mrzi strance, ekstremni dešnjak… Haider je za mene danas samo pokojnik koji je volio svoju zemlju. Volio bih i ja svoju jednoga dana zavoljeti.
Dobro, ne baš tako intenzivno…
|