Bljesak.info - Efikasnost policije se ne mjeri razriješenim, nego nerazriješenim ubojstvima!

Efikasnost policije se ne mjeri razriješenim, nego nerazriješenim ubojstvima!

Naša posla | Nedjelja, 12 Listopad 2008

osljednjih nekoliko dana, nakon hapšenja Nasera Orića u restoranu Brajlović na Ilidži, našao sam se u unakrsnoj vatri suprotstavljenih strana koje su svaka na sebi svojstven način interpretirale taj “nemili događaj”. Za osnovan povod , bezbjednosni šlagvort i moje smještanje u tu vrstu streljane u kojoj svi pucaju, osim mene, kao po običaju, potrudio sam se sam.

Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna

Petnaestak dana prije Orićevog hapšenja u ovim novinama smo napravili prigodan “digest” kriminalnih poslova kojima se nakon pravomoćnog povratka iz Haaga bavio komandant odbrane Srebrenice Orić. Reketarenje, kamatarenje, zastrašivanje i tome slične socijalne aktivnosti...

Eh, sad počinje omiljena, neiscrpna i neoboriva, društvena imaginacija: kriminalci i ljenguzi novinari, činjenicu da smo mi Nasera kriminizirali petnaestak dana prije hapšenja uzimaju kao još jedan u nizu krunskih dokaza da je Slobodna Bosna, a ja pogotovo, po zapovjednoj odgovornosti, medijska pesnica policije. Odradili smo, tvrde naši tvrdi kritičari, neselektivnu i neprofesionalnu, ali učinkovitu, medijsku pripremu, nakon koje je ulazak federalnih policajaca u restoran bio mačiji kašalj, bezopasni završni čin orkestrirane medijsko-policijske operacije.

Prije pet-šest godina, nakon višemjesečnih opservacija, po dubini i po širini, u Tuzli su specijalci SFOR-a hapsili, bez ikakve veze i smisla, a pogotovo policijske logike, Nasera Orića u cilju prebacivanja istog u Haag. Ta je operacija trajala desetak-petnaest minuta.

Orić, zajeban i goropadan, inficiran urođenim borbenim instinktom, školovan za borbe u gradskim, huliganskim i sličnim nepredvidivim okolnostima, barem je dvojicu NATO-specijalaca, prerušenih u “slučajne prolaznike”, otpremio na obližnju Maksilofacijalnu hirurgiju.

U restoranu kod “Brajlovića”, međutim, Naser, nakon što nije pravovremeno uspio iščupati pištolj ispod jakne, predao se bez borbe, učtivo i džentlmenski čestitao momcima - policajcima FMUP-a koji su ga “spengali”. A to im, veli prvi streljački vod koji me pokazno rešeta, nije bilo odveć teško, jer su policajci imali medijski suport - dakle “Slobodnu Bosnu” koja je obavila najzahtjevniji dio posla, informativno-psihološku platformu.

Istodobno, državno-represivne strukture (tužiteljstvo, policija, obavještajni sektor...) zlobno i prijeteći mi poručuju da je “Naser uhapšen uprkos vašim medijskim sredstvima za 'rano upozorenje'“! Dakle, pravosudno-policijski organi tvrde kako smo mi bestidno, petnaestak dana prije planiranog hapšenja, “sofisticirano” signalizirali Oriću da se primiri jer će u protivnom biti uhićen. Oni, ti “nadležni organi”, imaju pouzdana saznanja i snimljene dokaze kako sam ja blizak Oriću, da sam sa njim u višegodišnjem aktivnom kontaktu još od Srebrenice (1994.) pa do Haaga (2004.), što je tačno.

Samo debelokožnog kretena takva vrsta međusobno isključujućih optužbi može ostaviti ravnodušnim. Požalim se, što brže i sažetije mogoh, patrijarhu policijsko-medijskog “žanra” Miši Vasiću iz Vremena, a on me srpski mudro i dobronamjerno umiri: “Niko polusvetu nikada nije ugodio”. Istog, ili narednog dana, na televiziji “B92” pitaju Mišu Vasića “kako vidi Srbiju za pet godina”, a on 'ladno odgovara: “Ne vidim sebe za pet godina, a kamoli Srbiju”!

Dakle, neka ih dušmane sa obje strane crni đavo nosi - nemam ja činjenično validnog povjerenja prema policiji, obavještajnoj zajednici, tužiteljstvu, sudstvu... Hapšenje i procesuiranje krupnih kriminalnih punktova (Gaši, Orić...) još uvijek nije nikakav ozbiljan pokazatelj funkcioniranja pravne države u BiH.

Prošle je nedjelje u Hrvatskom saboru ministar policije Berislav Rončević grafikonima i matematičkim “zvrčkama” efektno, uvjerljivo i egzaktno dokazao da je Hrvatska “i statistički najjača karika” u sigurnosti jugoistočne Evrope. Dva dana kasnije Sanader je smijenio Rončevića nakon što je u neposrednoj blizini njegovog ministarstva djevojka ubijena u egzemplarnom mafijaškom atentatu.

I ovdašnji, bosanskohercegovački policijski čelnici svoju učinkovitost i profesionalnost, kada o tome moraju parlamente informirati, ilustriraju statističkim argumentima, brojem razjašnjenih ubistava koji se u pravilu kreće iznad 90 posto. Usput ne propuste pripomenuti i druge segmente obračuna sa “organiziranim kriminalom” u kojem je policija premašila planove i premašila “zadate ciljeve”. I sve je to održivo, prihvatljivo za površne “kontrolne organe”, parlamentarce i ljenguze novinare koji se predstavljaju kao “javnost”, samo ostaje jedan problem, kao i u Hrvatskoj i svugdje: efikasnost policije se ne mjeri procentom razriješenih nego nerazriješenih ubistava.

U predratnoj Bosni i Hercegovini, u periodu od petnaest godina, samo je jedno ubistvo ostalo neraščišćeno - masakr nad aristokratskom familijom Merhemić na Baščaršiji. Nepobitno je ustanovljen motiv zločina - koristoljublje, rasvijetljene su sve bitne okolnosti, međutim, ubice su još na slobodi...

U poslijeratnoj BiH desetine je ljudi likvidirano, ubijeno, a da počinioci još uvijek imaju lagodan status N.N. lica. Nisu otkrivene ubice visokih policijskih činovnika Nedžada Ugljena, Josipa Leutara. Poubijani su i “kriminalci, a ne heroji” Tajib Torlaković i Ramiz Delalić Ćelo - istraga još uvijek aktivno i strpljivo tapka u mjestu... Nekažnjeno je strijeljano nekoliko nedužnih ljudi u Zavidovićima, pored ostalih krasni momak, izvrstan novinar, moj prijatelj Jadranko Božanović...

Kao provjereni “policijski plaćenik” a istodobno “doušnik mafije” imam, barem, dvostruki legitimitet tražiti od “nadležnih organa” da isključivo hapseći Gašija i Orića “i ostale” ne dokazuju svoju profesionalnost i odanost “pravnoj državi”: pronađite ubice Ugljena, Leutara, Delalića, Torlakovića... i njihove nalogodavce. Bit će u početku teško, bolno, mukotrpno, ali poslije toga će zavođenje pravne države ići samo od sebe...

Komentari (1) Add Comment