rije više mjeseci pod ruku mi je došao zanimljiv katalog pod naslovom Biti svoj. Već na prvi pogled privlačan i koristan projekt Hercegovačkog STAP-a (Sajam Tradicije i Autohtonih Proizvoda Hercegovine Ljubuški) nastoji na racionalan
način povezati tradicijsku baštinu s ekonomskom perspektivom.
Piše: Ivo Lučić
Narodna tradicija, kako je neki tumače, kolektivni je kontinuitet u koji je upredena stoljetna mudrost prilagođavanja prirodi i kroz to razvijana svijesti o vlastitoj univerzalnosti i posebnosti istodobno. Više desetljeća politika kormilari maticom tradicije, mijenjajući je do granice najvećih rizika: ozbiljnog slabljenja pa čak i prekidanja njezina kontinuiteta. U tradiciji počivaju kulturni ključevi u kojima pripadnik uvijek može pronaći odgovore o svom identitetu. Stoga je ova akcija STAP-a, iako na prvi pogled spada u one kratkog dometa, pokazala rijetku zrelost zajednice i dirnula u područje od najveće moguće važnosti za jednu zajednicu.
Inače, tehnički gledano, izdanje Biti svoj je uobičajen model predstavljanja baštine. Pored nekoliko uvodnih članaka, većinu sadržaja čini katalog proizvođača koji se bave drevnim zanatima. Proizvodnja rukotvorina, tradicionalnih prostirki, ručna izrada narodnih nošnji, proizvodnja meda, drvenog posuđa, tradicijskih glazbala, sira, pršuta, drugog mesa, kruha, raznog bilja, vina, rakije, mlijeka, kamena, metalnih proizvoda – to su zanati i djelatnosti na kojima je živjela tradicija.
No jedan članak, koji se po veličini i ulozi nameće kao ključ za razumijevanje temeljnih odrednica, donekle će nas zbuniti i posve preusmjeriti našu pažnju. Članak, koji potpisuje Božo Skoko, naslovljen je stereotipno turistički – Hercegovina zemlja tajanstvenih boja, neodoljivih okusa i mirisa… – a takav je većim dijelom diskurs teksta, no počesto sadržajno i logički disonantno odjekuje hercegovačkim krajolicima.
Za sadržaj krajolika kaže: na spomen Hercegovine obično nam se u mislima pojavi krš i kamen. Međutim, svatko tko pozna ovaj kraj zna da ti stereotipi ne odgovaraju stvarnosti. Hercegovina ima kamena i prekrasnih krških reljefa, ali i plodnih polja, čistih izvora i snažnih rijeka.
Ove dvije rečenice pokazuje da autor ne zna mnogo o najutjecajnijem i sveprisutnom elementu identiteta Hercegovine. Ona je doista obilježena gotovo isključivo kršem, no to nipošto nije negativnost niti razlog da se to izbjegava. Hercegovina s Crnom Gorom je školski primjer krajnje razvijenog krša. Hercegovina pripada Dinarskom kršu, najvećoj i najmoćnijoj krškoj cjelini u Europi i jednoj od najslavnijih u svijetu, u kojoj je krš otkriven i izučen.Dinarski krš je kompleks karbonatnih stijena dužine 600 km širine i 150 km i preko 10 km dubine.
Stoga obuhvaća sve ono što pisac članka misli da je nekrško područje: neki od njih pojavljuju se samo u kršu (polja, dolovi, glavice, humovi, ponori) ili imaju krške specifičnosti (krške rijeke ponornice, kanjonsko-dolinski kompozitne rijeke, snažni izvori) itd. Jedno od osnovnih obilježja krškog krajolika je dramatična kontrastnost najrazličitijih oblika, koja nastaje upravo zbog specifičnih prirodnih procesa u kršu.
Izloženo shvaćanje nema puno veze ni s jednom disciplinom znanosti o kršu (karstologije). Ono nije nikakvo na znanosti utemeljeno tumačenje krajolika, nego opetovano folkloriziranje Hercegovine na susretima tradicionalnih i industrijsko-ekonomskih, dakle bitno reduktivnih shvaćanja krajina.
Granice prostora se definiraju promjenjivo, po potrebi. Koristi se zapravo nekoliko varijanti od fizičko-geografskog pojma Hercegovine kad je potrebna naslovna reprezentativnost; preko povijesnog pojma kad je potrebno steći dojam ukorijenjenosti; rušenja toga pojma kroz sugestiju da su njegovi politički fragmenti više vezani za vanjske cjeline (Bosnu, Crnu Goru i Hrvatsku) nego među sobom; do institucionalnog predstavljanja onoga prostora kojeg je obuhvaćala Herceg- Bosna kad je potrebno demonstrirati ''našu stvar''.
Kroz tvrdnju da je za očuvanje hercegovačke duhovne i kulturne baštine najviše zaslužna Katoličke crkva, osobito hercegovački franjevci, autor daje zaključiti da je pravi prostor, ipak, onaj kojeg vjerski opslužuju hercegovački fratri. Jedino ostaje zaključiti da ova nekonzistentnost nije konceptualne naravi, nego korištenje marketinškog pristupa ''uzmi ili odbaci, ovisno o ukusu publike''. Iako, ne zna se što bi od tog dvoga bilo gore.
Pored toga, poruku teksta bitno određuje stereotipno-metaforičan izraz kojim se tumače elementi iz kojih se prepoznaje zajednica. Stječe se dojam da je važno načelo naći za svakog lijepu riječ, a da se manje vodilo računa o sadržaju koji je nanizao prilično besmislica. Poput: hercegovački prkos i ponos uspjeli su pobijediti ili asimilirati sve svoje osvajače. Ili: Hercegovina je usprkos svemu ostala odvažna i vjerna sebi. Kako? Koja Hercegovina, kojoj sebi? Ona što je okrenuta Crnoj Gori, Bosni ili Hrvatskoj? Ili poput: Iako osvojena, nikad pokorena. Ili: Niti jednoj vlasti u potpunosti nije bila vjerna.
Napose je problematično implicitno stajalište koje se temelji na homogenom poimanju većih društvenih skupina, što je moderna teorija potpuno odbacila. Ili: Hercegovina je imala sreću da preskoči stoljeća, da nema svojih renesansa, klasicizama i baroka, da se očuva i čuva za sebe, za svoju sadašnjost i budućnost u vlastitoj čednosti. (?)
Ganga se ističe kao element bogate narodne i folklorne baštine. Njezina vrijednost se ilustrira moćnim zvucima pred kojima se stoljećima ''ledila krv u žilama'' Turcima i drugim osvajačima.
Hercegovačka Potemkinova sela prisutna su i u ekologiji. Za Neretvu, koju atribuira kraljicom, a unošenje socijalne hijerarhije u prirodu nije baš sretan pristup, kaže da je toliko raznolika da se pretvara od zahuktale planinske vode koja valja kamenje kroz sutjeske, u razlivenu nizinsku rijeku spokojnu i lijenu. Ne zapaža da gotovo polovicom svoga toka Neretva više nije rijeka nego jezerske terase akumulacijâ, i da su nove u pripremi, a u nizinskom dijelu ''kraljicu'', većinom zbog tog zadržavanja voda u akumulacijama, proždire more već do Metkovića.
Članak ističe i ekološki uzgojene povrtlarske kulture Hercegovine, zaobilazeći realnost da je to tek manji dio koji proizvođači uglavnom ostavljaju za sebe, te da posjetitelj u načelu može računati na onaj dio koji se uzgaja na pesticidima i drugim kemijama. Jeftine turističke mamilice tipa morate doći vidjeti, kušati…proteže se čak do sada nečuvene ponude da iskusite neobično domoljublje ovoga kraja koje je vodilo Antu Brunu Bušića. Da poslije ovoga očekujemo suvenire Brune Bušića u smrtnom hropcu umjesto babuški?
Okolnosti koje su rasplamsavale domoljublje Brune Bušića i mnogih sličnih njemu danas su povijesna prošlost, a identitet Hercegovine je mnogo više na udaru egzistencijalnih nevolja ljudi za koje u ovim lakirovkama nema mjesta.
Nakon dalekosežnog ratnog propadanja Hercegovine, danas najmanje 90 posto Hercegovaca osjeća razornu nezaposlenost, gubitak socijalnih i zdravstvenih standarda koji ozbiljno prorjeđuje slabašne narodne redove, beskonačnu progresiju zaduživanja … i taj identitet duboko boli Hercegovinu u svim njezinim određenjima. Tek onda dolazi na red besramna trgovina kolektivnim simbolima.
Tako, stječe se dojam da ova svjesna paralaksa ima za cilj stvoriti maglu folklorizacije, a ova pak ideološku funkciju idealiziranja solidarnosti – onoga po čemu zajednice i postoje – tamo gdje ona bolno nedostaje.
Razmatranje identiteta kakvo smo susreli u ovom članku ne izaziva samo razočarenje kad se vidi da je pod člankom titulirani potpis, nego, nažalost, uvelike oduzima na zamahu ovog vrijednog projekta, jer elementarnu vitalnost tradicijske matice pretvara u mrtvaju kojoj ovako ne preostaje baš mnogo života.
Prikaži/Sakrij komentare -- Komentar koji korisnici prijave 4 puta automatski se briše. Komentar koji zaradi 3 negativna glasa bude skriven
