ekoliko dana pred početak Nacionalne konvencije američkih Demokrata u Denveru, predsjednički kandidat ove stranke Barack Obama razorno je izmasakrirao svog republikanskog rivala Johna McCaina: precizno i pedantno je
specificirao sve kuće i stanove čiji je McCain vlasnik, a potom stavio javnosti i biračima na uvid svoju obiteljsku kuću - nekretninu ne skuplju od milion dolara. McCainov “kućni park”, saznali smo, vrijedi skoro 20 puta više.
Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna
Ovakva vrsta propagandnog udar(c)a kod nas se u BiH već odavno tretira kao “jeftina demagogija” i “kopanje po privatnosti”.
Kada ovdje, u Bosni i Hercegovini, oprobate javnost senzibilirati u tom imovinskom ključu, ili, ne dao Bog, konfrontirati sa ovdašnjim vlasnicima i gospodarima viletina i zamkova, koji su pri tom javne ličnosti, redovno se izlažete opasnosti da vas otpišu kao zavidno, nepristojno i nekulturno zakeralo koje zabada nos u tuđu najdublju, armiranim betonom učvršćenu intimu.
U Americi, koliko vidimo, u izbornoj utrci potencijalno veće izglede za pobjedu imaju oni koji imaju samo jednu kuću od onih koji ih imaju 5-6; nama se takva socijalna uravnilovka ne može dogoditi; tamo se političke elite ne stide svoje socijalne inferiornosti, štaviše, doživljavaju je kao prednost - u nas se politički olimpijci ubiše dokazujući svoju ekonomsku superiornost, e da bi postali još neprikosnoveniji.
Naravno da je kampanja američkih Demokrata u bici za predsjednički tron višeslojna, interesno heterogena i propagandno multidisciplinarna; mene je, međutim, fascinirala njena socijalno-klasna dimenzija i osjetljivost. I, naravno, i prije svega, odgovornost.
Na temelju medijskih svjedočenja o Konvenciji američkih Demokrata što se ove nedjelje održava u Denveru, očito je da su glavni akteri demokratskog pohoda na američku predsjedničku krunu barem u jednoj tački jedinstveni: socijalno-klasnom utemeljenju.
Kandidat za potpredsjedničko mjesto Joseph Biden tokom svoje inauguracije nije se iscrpljivao na globalnim temama, koje mu je Obama očito namijenio ukoliko pobijedi na izborima, Iraku, Afganistanu, Gruziji, Rusiji: najvažnije mu je, za početak, bilo da podsjeti birače na vlatiti težak, trnovit životni i politički put, od razmjerno siromašnog dječaka iz srednjestojeće obitelji koji je jedva sastavljao za školske stipendije, pa do kandidata za potpredsjednika Amerike.
Isti je socijalni ton i generalnu “crvenu liniju” preuzela i potencijalna prva dama SAD-a Michelle Obama, koja je prvoga dana Konvencije demokrata nježno, ganutljivo, u govoru koji kao da je pozajmljen iz hiperrealističnih romana Victora Hugoa, svjedočila o bijedi iz koje je stigla i prema kojoj neće nikada biti indiferentna.
Zapravo, sveukupno ozračje koje uokviruje i nadahnjuje Konvenciju američkih Demokrata, emocionalno i idejno, podsjeća na plenarnu sjednicu Socijalističke internacionale od prije 90 godina (zapamćene po polemici o “desnim i lijevim skretanjima” između Lenjina i Kautskog) ili jugoslovensko-neoboljševički kongres u Vukovaru iz 1928. godine, nego na samit najvažnije stranke najmoćnije države svijeta. Nacionalna, vjerska i rasna jednakopravnost, socijalna i ekonomska solidarnost, idejna i informativna otvorenost, prijemčivost i tolerancija, to su postulati i vrijednosti koje ovih dana u Denveru (re)afirmiraju američki Demokrati.
Ima li to neke veze sa nama? Čini mi se da ima, i to posredno-neposredne; koliko sam uspio iščitati, među pet hiljada ljudi u dvorani u Denveru, mahom demokratskih delegata koji su u čvrstoj socijalnoj korelaciji i “sinergiji” sa svojim stranačkim liderima, Obamom i suprugom Michelle, potencijalnim potpedsjednikom, senatorom Bidenom i štabom oko njega, jedini je, čini mi se, stršio lider bosanskohercegovačkog SDP-a Zlatko Lagumdžija u svojoj elitističkoj filozofiji politike, odnosno političkoj filozofiji elite.
Sa svojih 5-6 stanova i ladanjskih kuća u Sarajevu, vrijednih nekoliko miliona maraka (Obama nema tu količinu stanova, a o pokojnom, susjednom, hrvatskom SDP-ovcu Ivici Račanu i njegovom nasljedniku Zoranu Milanoviću, zajedno, da i ne govorimo) i snobovskim, kvazi-akademskim standardima, Lagumdžija bi se glatko ugurao i među McCainove lobiste.
U toj dvorani u Denveru, i prije i poslije samita Obaminih Demokrata, najveća zvijezda je đavolski igrač, divlji playmaker Denver Nugetsa, mahniti Allan Iverson.
Odakle ga god pogledate, jasno vam je da je riječ o ambasadoru najdeprimiranije američke subkulture. Iverson je, barem meni, sinonim za adaptabilnost američkog društva na svakojake genijalne čudake, kakva je, uz ostalo, i gospođa Michelle Obama. Dama je neposredošću i iskrenošću posvjedočila kako i kćerke na smrt bolesnih, siromašnih, pri tom crnoputih očeva, imaju pravo na status prve dame, ako su im muževi dovoljno uporni i čestiti.
O čemu svjedoči nazočnost čelnika bosanskohercegovačkih socijaldemokrata Zlatka Lagumdžije, a moguće i njegove supruge Amine (koja bježeći od mladenačke bijede, za razliku od šarmantne Michelle Obama, krpice svako malo obnavlja u londonskim buticima) na derneku u Denveru?
Samo o tome da američki Demokrati nisu dovoljno obazrivi i socijalno izoštreni prema tranzicijskim skorojevićima, na čemu bi svakako morali poraditi.
Samo sto se za Lagumdziju zna odakle mu novac, cova je profesor na fakultetima u inostranstvu. On je jedini poslanik u Skupstini BiH koji zato nije placen, nego taj novac ostavlja u budzetu BiH. Zar on treba da se stidi sto ima dobru platu i sto je bogat? Nije sramota imati, sramota je ukrasti, onako kako rade vasi Covic i Jelavic...