D

- U Švedsku? Nemoj zezat... – zapravo od te silne gužve nisam se ni mogao skoncentrirati na taj nenadani prijedlog. Ali, dok sam se vozio ka Mostaru razmišljajući što me privlači kod tog čovjeka i to od samog starta kada smo se upoznali na 'Saj(nj)am knjige' u Puli, bilo je jasno da je to njegov vedri duh, otvorenost i toplina kojom zrači i kojom za tili čas osvaja ljude, i, naravno, njegovi fenomenalni romani; Krvoslednici i Manchester city blues.

I kao da sam slutio da će me i ovaj puta nečim iznenaditi.

- Da, čoveče! Tamo se po prvi puta organizuje 'Waltic kongres' i bit će više od hiljadu pisaca, izdavača i prevoditelja, a tema je interkulturalni dijalog. Mene su pozvali da kao urednik predstavim Think Thank koji pokriva ceo Balkan. A, pošto si nam ti odnedavno saradnik lepo ćemo ga tamo predstavit i malo videti Švedsku. Idemo autom, tako da možemo voziti naizmenično.

- Autom do Švedske! Nije li to malo previše?

- Bit će to čisti road trip, čoveče, možda ga mognemo i ovekovečit negde.

- Uf, ne znam, tek je početak svibnja... A, koliko bi dana to trajalo?

- Desetak!

- Ej, desetak, ne mogu toliko dana ostavit ordinaciju i pacijente!

- Pa naruči ih iza toga, bre!

- A žena, djeca?... Ne mogu disat od obaveza.

- Ako si mogo lani doći u Pulu možeš i u Stocholm.

- Di je Pula, di je Stocholm?... Uostalom, moram razgovarat sa ženom.

Popili smo po gutljaj, a onda se ukazao Miro Barnjak, glumac mostarskog HNK i producent, te smo prešli na filmske teme i stvari oko Mostar film festivala koji se prošle godine održao po prvi put i koji se bez obzira na porođajne muke ima namjeru održavati dalje. A, poznavajući kao je Miro uporan i kako je uostalom iz financijskih teškoća izvukao film 'Živi i mrtvi' ni ne sumnjam da festival neće go on. No iznenađenjima nije bilo kraja;

- Evo, Doc upravo sam iz Sarajeva gdje sam bio na sastanku sa direktorom BH TV, te sam im predložio projekte i ono što su izabrali je tvoj scenarij za tv-seriju 'Ko je jamijo, jamijo tako da ćeš morati sjesti i nastaviti pisati.... Za početak 25 epizoda! A, ako bude išlo kako treba tražili su još 60! Planiramo uključiti i producente iz Srbije i Hrvatske tako da to možemo šibnuti okolo. – veli mi Miro.

Samo sam progutao knedlu, jer upravo sam bio skoncentriaran na finaliziranje svoje nove knjige, zbirke priča Pasije pospijepodne u jurskom parku i nakon toga se planirao dobro odmoriti, jer dosta mi je bilo trauma oko izdavanja prvog romana Bilo jednom u Zagrebu, kad sad ovo...

- A, sad će nam Čarli ponovno čitati! – najavio je Gogo novu avanturu iz Manchestera i barem s te strane mi je laknulo, no odlazeći pred publiku Čarli je ponovno nabacio:

- Doktore idemo, nema zezanja!

Kada sam se sutradan vratio u Split, što od mamurluka, što od kiše koja me uhvatila negdje oko Gruda niti sam razmišljao o Švedskoj, niti o bluesu, ni 'ko je šta jamijo, nego sam se odmah ušaltao u zubarsku problematiku i već popodne bio u stanovitim ustima odakle sam čupao jednu uklještenu osmicu.

Nije trebalo dugo čekati da mi stigne mail, znate već kakvog sadržaja i rekao sam to ženi na što je ona rekla;

- Zašto ne! To ti je jedinstvena prilika da vidiš Švedsku!

Ruku na srce nisam se mogao nadati ovako fenomenalnom odgovoru i tako nekako sam zamislio da radno provedem odmor, dočim sam mislio; 'Ali, Šveđanke ženo, jesi normalna?!' No, zastalo mi je u grlu, jer kako bi rekao stanoviti interpretator lakih nota; ' nije čaša kriva što je čaša i što će završiti na podu...', te sam taj sudbonosni datum pocrtao u mojem kalendaru, pazeći pritom da za to vrijeme moji pacijenti što manje čeznu za mojim vještinama.

Odručeni problemi

Bilo bi dobro kada bi mi u ovim krajevima mogli 'odručit' probleme kao što ja odručujem svoje pacijente i nije mi baš bilo svejedno kada smo definitivno utanačili način putovanja i strukturu putnika, a to je značilo da ću se nekako morati prebaciti do Beograda i tamo se naći sa Čarlijem i njegovim kumom, koji je inače zadužen za grafički izgleda Think Tanka, a usput ću u Mostaru pokupiti Gogu, izvrsnog mladog pisca i izumitelja Književnost.org.

Nije da sam neki bojažljiv tip, ali to će biti prvi put nakon petnaestak godina što ću otići otići u Beograd i proći kroz krajeve u kojima 'pretežito žive Srbi' kako bi se to riječnikom Hrvatske televizije reklo, a to znači da ću više puta noću stati u nekim mjestima i što ću morati komunicirati sa svojim hercegovačko-dalmatinskim naglaskom, s kojim mi nekad ni u Splitu nije lako.

Nazvao sam splitski aerodrom:

- Kad imate let za Beograd?

- Nemamo liniju za Beograd. Imate iz Pule.

- Pa neću valjda u Pulu, pa u Beograd?!

- Imate privatne firme koje lete za Beograd.

Pitao sam broj, čovjek mi ih je dao nekoliko. Nazvao sam prvi:

- Imate li let za Beograd?

- Koliko vas je putnika?

- Jedan.

- To će vas koštati tisuću četiristotine eura!

- Tisuću četiristotine eura?!

- Da. Sa svim taksama na Surčinu.

Uf, da je i taxi sa Surčina, mislim se, bolje neki prolupali šešeljevac nego let s prekooceanskom cijenom, te sam odbacio tu soluciju i rek'o sebi; nije ni vrag tako crn kao što izgleda. A, s druge strane što ću o interkulturalnom dijalogu Šveđanima ispričat ako se vozim avionom?

Žešće sam odradio zadnja dva kick-boxačka treninga, kojeg i inače prakticiram i moglo bi se reći da sam i s te strane bio spreman. Stvar koja me je tih dana dodatno veselila je bila ta što su zaredale paklene vrućine i odlazak na hladni sjever činio se bogom danim, stoga sam isključivo majice i bermude poneo sa sobom, dobio spisak željenih poklona, sjeo na svoju Ninju i pravac Mostar kod mog Goge, s kojim me sudbina nekako vezala da smo već godinama u nekim kombinacijama, poglavito književnim i čim sam ga onako mladenački veselog i ozarenog ugledao, iz prve je ispalio;

- Nakon Stocholma čekaju nas Šantićevi susreti!

Eh, Mostare grade moj možeš li biti ljepši, uvijek me s nečim iznenadiš od onog dana otkad sam se u tebi rodio, išao u školu, o tebi sanjam i mislim kao o najljepšem cvijetu... Ah, bolje da ne nastavim o Mostaru, jer nikada nećemo stići do Stocholma.

Spremio sam makinu, otišli smo na autobusni kolodvor, kupili karte i dovoljno piva za nekih sedam-osam sati truckanja.

No, ne mogu ja baš tek tako otić iz Mostara, pa makar bio i na autobusnom. Naime, kad sam došao na njega kao da me je neka svemirska svijetlost vratila još tamo u sredinu osamdesetih kada sam kao srednjoškolac svakog ponedjeljka i petka putovo iz svojeg Rakitna udaljenog kojih pedesetak kilometara ovdje u školu. I ta snena jutra ponedjeljkom dok s njega žurim do đačkog doma s konfuzijom u glavi od školskih obaveza ili popodneva petkom kad sve u školi splasne i kada živci popuste, kada mi zaigrana i vesela hercegovačka mladost idemo svojim konjicima, nevesinjama, čitlucima, posušjima i kada su pred nama široka životna prostranstva, a tamo na njemu nas čekaju kolodvorski mirisi, ćevapi i bureci, zvukovi, putnici koji se uvijek onako pomalo izgubljeno i unezvjereno šetaju, taksisti, policajci, klošari, cigani i sav ostali kolodvorski svijet i mi nahrupimo onako poput neke lude vojske i jednostavno sve preplavimo. Sve je isto k'o nekad i kao da sam upao u neki trans kad me Gogo trznuo;

- Idemo Doc, stigo je bus!

Pred nama se ukazalo vozilo umirujućeg loga; 'Globtur Međugorje'. Ako putujem s Gospom, ništa me se ne može dogoditi, prvo je što sam pomislio. A, drugo; otkud linija Međugorje-Beograd? Gogo i ja smo se pogledali; šta su Srbi prešli na katoličanstvo?!

Nije bilo vremena za odgovore; već nam je revni vozač zatražio torbe i ukrcali smo se. Kad smo ušli unutra shvatili smo da nema baš previše novopečenih katolika, te smo bez problema mogli izabrati po duplo sjedište. Strateški smo se rasporedili pri samom dnu, jedan je već anektirao sećiju, a u našem kružoku je još bila žena s djetetom, mostarski planinar koji ide preko Moskve na Kavkaz i Nataša!

Nije da Nataša ima neki radijus kretanja tipa da će sad spičit do Stocholma, no da je stalno on the road to nema sumnje. Uglavnom, koliko sam uspio shvatiti Nataša je iz Nikšića, živi u Beogradu, a stalno je na relaciji Beograd-Mostar-Međugorje i za koji god kraj da je upitaš u ovom djelu bivše zajedničke nam države ona je stanovito vrijeme provela u njemu. Skokne ona koji put i do Italije, bez brige, pače i ostane tamo koju godinicu, ali svaki put se kao i ja u Mostar vrati. I kada nam priča o tim svojim putešestvijama kažem sebi; ako može Nataša, mogu i ja! I baš mi je simpa s tim svojim nemirnim duhom, s onim kad za nešto dobro kaže da je 'ekstra', jedino što me kod nje malo brine (onako doktorski) je ta njena izrazita mršavost, toliko da nije uspijevala ni pivo popiti do kraja, već bi je hvatala mučnina, dočim je planinar kakav jest nakon samo nekoliko minuta vožnje zaspao te se de facto nije mrdnuo do Beograda.

Izgubljeni zavičaj

Nedavno je Goethe institut objavio jedan natječaj na temu 'Izgubljeni zavičaj', a odnosi se na krajeve u Bosni i Hercegovini kakvi su bili nekad tj. prije rata, a kakvi su sada i sjetih se toga dok smo se Podveležjem vozili prema Nevesinju i shvatih zapravo da se je u ovom dijelu zemlje malo toga promjenilo; infrastruktura je ostala ista, samo su rupe na asfaltu postale veće i on je ispucaniji, a ako se i popravlja to je samo na najkritičnijim mjestima, električni stupovi su još oni drveni sa žicama koje se labavo klate, rasvjete u selima kroz koja smo prošli gotovo da nema, signalizacija je oskudna, tako da ispada da je vožnja ta koje se najviše trebam bojati, te sam manje –više svako vozačevo kočenje ispratio sa zebnjom. Samo Nevesinje ostalo zakopčano u nekom vremenu koje, čini mi se, samo ono poznaje. Dobro, nikad to nije bilo neko turbo razvijeno mjesto no dojam je da još uvijek stagnira i da mu perspektiva nije baš najbolja, a to je vidljivo na autobusnom kolodvoru koji je u nevjerovatno detrutnom stanju, da nema niti čekaonice, niti perona, pa čak niti zahoda, te sam se oprezno šuljao u nekom grmlju, pazeći pritom da neki Baja Mali Knindža ne iskoči i upita me za junačko zdravlje.

Tu smo onako stojeći ispušili te natrag u sigurnost 'gospinog autobusa'. Ušlo je još nekoliko stasitih Nevesinjaca, jedan obrijan s istetoviranim tigrom na leđima, Gogo i ja smo se pogledali, planinar se u snu nasmijao, Nataša je popravljala šminku, a vozač je užegao dizelaša.

Posebno je drndavo kada se spuštaš niz Tjentište kroz kanjon Sutjeske i čovjek ne može a da se ne sjeti svih onih legendi kojima su nas zasipali o slavnim epopejama, bitkama, bratstvu i jednistvu, izleta, postrojavanja brigada, Titovih govora i čega sve ne što je viđeno i napisano o ovom kraju. Što se toga tiče danas je sve izgubljeno, ostala samo surova i netaknuta priroda, mrke i guste šume, huk rijeke i neka jeza koja struji tijelom dok jezdimo kroz mračnu noć.

Napokon smo se niz serpentine i dijelove makadama spustili, te poput druge proleterske izbili ispred Čajniča, te stali kraj neke gostionice što je za nas putnike i vozače značilo zasluženu okrijepu. I baš kad se mislim ako me ovdje ne dohvate neće nigdje, postalo je očito da je malo kome do ičega osim do odmora, kad unutra, s onim svojim kreštavim glasom zavija Oliver još uvijek ispraćajući onog istog galeba. Eh, izem ti život!, pomislih, te se zaputih u pristojan zahod, osvježih, poslije naručismo pljeskavicu s kajmakom, trgnusmo kavu i pravac Srbija.

Prijelaz Kotroman učinio mi se kao zadnja prepreka, no i tamo je sve glatko prošlo, nitko nije komplicirao zbog šahovnice na koricama pasoša, pače činilo se da im je drago što dolazim, stavili su štambilj i spokojno nastavišmo dalje.

- Eksta! – veli Nataša. – Inače znaju dugo zadržavati...

- Koji je prvi grad u Srbiji u koji ćemo stići? – upitao sam ju.

- Požega!

Tu se iznova osjeti razlika i unatoč slici koji mi u Hrvatskoj imamo o posrnuloj srpskoj privredi, a sudeći po industrijskim postrojenjima oko Požege i samim izgledom gradića u koji smo stigli kad se već pomalo počelo svitati, to je nešto sasvim drugo od ovih prijespomenutih mjesta.

Što se tiče Požege skidam kapu, rekoh, a i slijedeće naše odmorište u jednom bajkovitom restoranu smještenom u pitoresknom kraju koji omeđuje šumica i presjeca rijeka bilo je izvrsno uz šljivovicu i elegantno popunjenog konobara, koji me opet vratio u neke davne godine kad konobari nisu nosili novčanike i brinuli se o svakom novčiću, jer dok nam je naplaćivao iz džepa je izvadio toliki svežanj novčanica što je nas dvojicu oduševilo, no planinar koji se uspio načas probuditi i sjesti s nama ni to nije primjetio.

Dalje je niz Moravu bilo monotono što zbog mirnog i lelujavog toka rijeke, što zbog naše pospanosti. I nakon solidnog komada puta stigli smo u Čačak koji je onako sivkast, pomalo i zbog maglovitog jutra, ali osjeti se dašak elegancije, te sam tu neku vrstu secesije slikao kroz prozor namjeravajući kada se vratim slike pokazati ocu, jer je on baš ovdje ranih šezdesetih služio vojsku. Onda Milanovac što me sjeti na djetinjstvo i roto-romane i vidjeh tvornicu Takovo koja prilično derutno izgleda i sjetih se onih veličanstvenih slatkiša koje su proizvodili. Poslije će mi Čarli i Kum objasniti da se tu dogodila tipična tranzicijska privatizacija i da je uglavnom sve propalo. Ah, tako je to s vremenima i ljudima, pomislih i kad smo Ibarskom magistralom stizali prema Beogradu opet mi se vrati ista ona 'bosanska tuga' prolazeći kroz siromašna i prilično opustjela sela. No, ubrzo sam dobio odgovor; stižući do prvih beogradskih naselja dalo se zaključiti da se ljudi sve više doseljavaju ostavljajući svoj zavičaj praznim. Grad u ovom južnom dijelu kao da se razlio padinom i kao da mu nema konca.

Ušli smo u gradsko grotlo i nakon niza stajanja na semaforima, što je uvijek dobra prilika za osmotriti, napokon stigosmo na kolodvor. Pozdravili smo se s Natašom i planinarom kojeg smo još morali buditi (a, da smo znali kao će se situacija na Kavkazu razviti ostavili bi ga da spava) i pravac hotel Bristol na sastanak sa Čarlijem i Kumom. Netom što nam je pomalo oronulog, ali još uvijek čvrstog izgleda konobarica poslužila kave njih dvojica stigoše iz Leskovca!

Trula Europa

Nešto malo vrzmali smo se po Beogradu dok smo uz pomoć navigacijskog GPS-a izlazili, psujući staru kako smo zvali glas iz uređaja kad bi nas na kojem križanju odveo u krivom smjeru, a ja sam slikao sve ono što sam poznavao nekad, a i mnoštvo novih detalja koji su mi za razliku od onog prvog kontakta s juga, popravili dojam. No, toliko je toga što bi trebalo bolje osmotriti,

ali smo ubrzo metodom pokušaja i pogrešaka bili na putu za Novi Sad, te odlučih sve to u povratku obaviti.

Monotonost vojvođanske ravnice smo naravno razbijali razgovorom i glazbom (pretežno bluesom) koju je Kum specijalno za ovo putovanje složio. Na graničnom prijelazu Horgoš dočekala nas je prilična gužva i zapravo mi je bilo čudno vidjeti kako tek ovdje skidamo 'balkansko breme' (poput zmijske košuljice) i uz pomoć viza (osim mene) ulazimo u Europsku uniju. Obično sam navikao da je to, je li, na Šentilju, na Bregani ili Macelju, a nu di smo sad; na Horgošu! A, nekad je vladalo mišljenje da smo mi u Jugoslaviji napredni, a oni u Varšavskom paktu nazadni!... Ha, ha... Uf, a kad malo još bolje razmisliš shvatiš da smo sa svih strana okruženi Europom i to saznanje je onako depresivno djelovalo na nas dok smo na oba punkta ( i srpskom i mađarskom) bili temeljito pregledani. Jedino što nas je u tom trenutku tješilo je to da je bar Think Thank jednom nogom u EU (naime, pokriva teme i iz Rumunjske, Bugarske i Grčke). Eto, konačno napustismo 'najslobodnije bivše socijalističko područje' i zaputismo se s vinjetama u trulu Europu.

Odlučili smo u povratku Mađarskoj posvetiti više pažnje, pogotovo u gastronomskom smislu, iz razloga što je naš cilj bio jako, jako daleko te smo se složili da pičimo što dulje te da noćenje planiramo negdje oko Praga, te da ujutro svratimo u njega. Tako i bi; samo smo okrznuli Budimpeštu, zapravo prošli kroz Peštu, malo poslije zastali u jednom Mackdonaldsu (Mea culpa!) i pravac Brno i Bratislava koje smo isto onako samo osmotrili i za koje se vidi da se vrlo brzo razvijaju.

Trunk party

Navečer, kada smo oko devet zastali tko je slutio da će se noć pretvoriti u pravi 'trunk-party', kako smo ga nazvali. Naime, pretpostavivši da je Prag skup odlučili smo stati kojih pedesetak kilometara prije i to u jednom kamijondžijskom motelu, koji nam se na prvi pogled učinio pristojnim, a kad smo izašli shvatli smo da nije baš reprezentativan, no kada nam je gospođica Marketa na slabom njemačkom predložila da vidimo sobe i kad smo pogledali, te čuli cijenu, na kraju smo i pristali.

Nakon tuširanja smo se spustili na večeru i uz točeni Plzlen serviran nam je pristojan obrok (no, isto tako moram reći da je Češka daleko od gurmanske zemlje u što smo se još nekoliko puta uvjerili). Dok smo probavljali, čavrljajući uz pivo, u jednom trenutku se pojavio jedan stari roker s gitarom ispod pazuha, sjeo i počeo svirati. Nakon prvih taktova bilo je jasno zašto mu karijera nije išla uzlaznom putanjom, ali za publiku kojoj je u opisu radnog mjesta brojati kilometre bilo je to sasvim pristojno. Uglavnom, stvar s kojim nas je oborio s nogu je bila Tom Jonesova Diana i to na češkom i nama je to zvučalo uistinu senzacionalno, još kad su mu se pridružile Marketa i konobarica pjesma je potekla (kao i Plzlen). Nešto malo je u intervalima i Čarli svirao, no, rekoh, stari je bio sjajan te smo na moju veliku radost još nekoliko puta čuli Dianu, a kad sam u jednom trenutku pogledao na sat bilo je negdje oko dva, lupio sam se po čelu, pozdravio i otišao na spavanje.

Skočili smo se u sedam, umivanje, doručak i pravac Prag.

Što reći o Pragu koja je jedna nulta točka Europe, ali isto tako imati osjećaj da na stanovit način pripada i nama koji smo djelili sličnu sudbinu u socijalističkom lageru i nekako se onako baš domaćinski osjećaš kao da si došao u Ljubljanu ili Trst. Danas je Prag grad kako veličinom tako i izgledom uistinu prava metropola, s mnoštvom turista koji su ovog kasnog lipnja što u grupama, što pojednačno doslovce zakrčili centar. Jedino što mi je kod njega uvijek smetalo je doza kiča koja se onako stalno provlači. Naravno, da je isto tako metropolski skup i nije nam trebalo dugo da završimo sa fotografiranjem, pićem i slanjem razglednica te se zaputimo u pravcu Dresdena.

Još nešto o tim našim nekada bratskim socijalističkim zemljama; one zapravo još uvijek nisu prava euro-zona tako da smo za svako stajanje, bila to Mađarska, Slovačka ili Češka, morali mjenjati eure u domaću valutu i tako plaćati. Naravno, da se u tim transakcijama uvijek izgubi određen postotak novca i to nas je nerviralo, ali ono što je uistinu divno je nepostojanje granica. Zapravo, svaki put kada prođeš pored nekog napuštenog graničnog prijelaza u koji su ulupani milijuni osjećaš neko zadovoljstvo što je propao i što nema nikoga da te zaustavi.

Euro zona

Tek smo u Njemačkoj odahnuli što se tiče valute i konačno je sve bilo jednostavno i efikasno. No, opet smo odlučili voziti što više da bi navečer na krajnjoj točki Njemačke na Baltiku u gradiću Sassnitz uhvatili trajekt za švedski Trelleborg. Mogli smo i na Rostock, ali je vožnja trajektom duža i presjeda se ili na Dansku, ali smo ju odlučili ostaviti za povratak kada ćemo svratiti u Helsingor i razgledati Hamletov dvorac.

Vožnja njemačkim autocestama je naravno legendarna stvar s vrlo malo brzinskih ograničenja te smo za tili čas stigli do Dresedena, malo ga 'okrznuli' te nastavili pravac Berlin i dalje prema sjeveru. Sve je to još bolje klizilo uz GPS s kojim smo do kraja ovladali tako da smo staru isključili i uz Kumov blues, ali i Čarlijeve britke i duhovite komentare, tipa, dok u restoranu s hrpom njemačkih umirovljenika čekamo klopu, kaže; 'Mnogo glup narod, ali mnogo lepo živi!', nezaustavljivo grabili naprijed.

Nestvarna su predvečerja u sjevernim njemačkim pokrajinama dok jezdiš kroz ravnicu, a okolo su polja i nebrojene elektrane na vjetar koje svojom vrtnjom daju jedan začudan, gotovo psihodeličan ugođaj koji smo dodatno začinili slušajući Jefferson Airplane i raspravljajući o tome kakve mi sve probleme sa strujom imamo i zašto ne primjenimo ovu tehnologiju, a poslije sam došao do podatka da Njemačka na ovaj način dobija oko 30%, a Danska 90% el. energije!

No, jedna druga stvar je zaokupila naročito moju pažnju, a to je sve niža temperatura i nevrijeme koje se spremalo. Moja splitska 'izgubljenost' u vremenu ovdje mi se vratila kao bumerang. Rekoh već, vladale su paklene vrućine, što je u Splitu notorna stvar u ovom periodu godine i zapravo popuno te isključi iz opcije da negdje može biti hladno, te bermude i majice su bile moja jedina garderoba i Čarli je i tu, onako zviždućući, došao na svoje;

- Imam jednu kožnu jaknu u gepeku i prodajem je za hiljadu evra!

- Da, da spremio si se za zimovanje. – pokušavao sam mu parirati.

Nakon niza kilometara i sve veće hrpe oblaka, pače i prvih kapi;

- Imam jednu kožnu jaknu i porodajem je za hiljadi i po evra!

I tako se cijena jakne nastavljala podizati i kad smo bili nadomak Sassnitza kiša je grunula. Nasreću Gogo je imao jednu puno jeftiniju vjetrovku i tako me spasio od besprizornog gulikože Čarlija da sam, nakon što smo kupili karte za trajekt, došao k sebi, te ih u inat pozvao na pečene haringe. Znam da su dobre jer ranijih godina boraveći u Njemačkoj sam ih redovito prakticirao i ako se umješno spreme za prste su polizati. Tako je i bilo, nakon što smo prošetali kroz taj pomalo depresivni gradić, u jednom malom restoranu na obali koji pomalo sliči na naše konobe ljubazne majka i kćer koje ga drže su nam ih uz jedno dobro njemačko bijelo vino i servirale. No, jedino što je kvarilo ugođaj je to da za svaku cigaretu moraš izaći vani, kao, uostalom, svugdje od Horgoša do sjevernog pola!

Sweden we are here!

Omamljeni vinom i haringama uredno smo stajali u koloni za ukrcaj što je bila izvrsna prilika za slanje sms-ova, fotografiranje i sl. Usput smo komentirali onu poznatu stvar kako se Šveđani opijaju na trajektima i alkohol kupuju u free shopovima na njima. Nije da smo vidjeli nešto pijanih Nordijaca, ali da tovare kartone piva u to smo se uvjerili, a uskoro ćemo se i sami uvjeriti zašto je tomu tako (no, o tom poslije). I stvar koja nas je sve 'oborila' je ta kada smo vidjeli kako se skupa s nama cijela željeznička kompozicija ukrcava!

Slušao sam legende o tome, ali ovaj put sam se i uvjerio kako vlak ulazi u utrobu broda i kad su me poslije moji 'utorkaši' na našem redovitom književnom druženju u splitskoj konobi Hvaranin pitali kako se radi ukrcavnje kad je plima ili oseka, jedini zaključak je bio da se čeka dok razina mora ne bude kako treba.

Anyway, nije baš ugodno saznanje da putuješ pod tolikom težinom, ali ako bolje razmisliš lako je doći do zaključka da su Nordijci baš zbog te teritorijalne izdvojenosti savršeno ovladali prekomorskim prometom. Zapravo, i na Jadranu možete vidjeti one velike trajekte koji još imaju švedske natpise i koji su još tamo pedesetih prometovali po Baltiku, koje smo poslije otkupili, obnovili i dan danas su u funkciji.

I velim, čim smo se otisnuli iz Sassnitza brzo smo zaboravili na možebitne nezgode, dočim se i vrijeme smirivalo čime je i cijena Čarlijeve jakne rapidno padala i on se što od razočarenja, što od umora, izuo, izvalio na fotelju i zaspao. Nije to bio nekulturan obrazac, jer vidjeli smo da i ostali putnici rade isto, te mu se uskoro pridružio i Kum, a Gogo i ja smo se zaputili do bara na cugu .

I, negdje oko jedan smo stigli u Trelleborg, prvi grad na obali Švedske nakon kojeg nas je čekao put još od oko osamsto kilometara do Stocholma. U Trelleborg nismo zalazili, jer nismo imali ideje što bi u tu uru radili u njemu, te smo GPS-u naredili da nas najkraćim putem izvede.

I onda su nas čekali spomenuti kilometri ravne i monotone ceste na kojoj je ograničenje 120 km/h. Uvijek sam se pitao kojeg vraga će nam auta koja mogu ići preko 200 na sat, a stalno vozimo po ograničenjima?!

Još jedna stvar me proganjala vozeći se zapravo tom road to nowehere , a to je da je Švedska zapravo jedna jako izdvojena i osamljena zemlja, te bez obzira na standard nekako sam stalno imao osjećaj tuge koja vlada ovdje. Možda je to zbog maglovitog i tmurnog jutra i jutarnje svjetlosti koja se već u tri počela pomaljati, ali tužno mi se činilo.

Mi na kontinentu bez obzira u kojim smo problemima i koliko patimo ponekad, ipak smo stalno okruženi događanjima, životom, životnošću, a ovdje se taj osjećaj izgubljenosti stalno provlači. Stoga, čini mi se, nije čudno kada se čuju podaci da Šveđani koriste najviše sredstava za smirenje i da imaju najveći prosjek samoubojstava! No, to opet s druge strane nas ništa ne opravdava za brojne manjkavosti, čime je Švedska svjetlosnim godinama ispred, a to je, recimo, saznanje da onaj prvi radnik na benzinskoj crpki kojeg smo upitali za neke informacije savršeno govori engleski, a tako će biti na svakom koraku: svi, ama baš svi!, govore perfektan engleski! A , što je to nego temeljitost obrazovnog sustava i sustavna briga države za svoje građane. Da ne govorimo o standardu, infrastrukturi, okolišu i drugim stvarima.

I još nešto; imaju nevjerovatno puno krava!

Bilo kad se okreneš na autocesti vidiš neku kravicu kako spokojno pase i sijeno već pokošeno i spremljeno u bale. Tu su i stalno neke instalacije pored puta; bile to makete starih aviona, motivi iz bajki, divovski cvjetovi, te razne druge umjetničke instalacije, stalno si zabavljen nekim detaljima. Možda je to fora kojom ih odvraćaju da se ne ubijaju?!

Jasno, ni ne traba ni reći da su tu poznati logoi; Ikea, Volvo, Eriksson, Kika, H&M itd., sve ono što svakodnevno kupujemo u trgovimana, a 'glupi' Šveđani za nas proizvode.

I još jedna stvar koja je iznad svakog europskog prosjeka, a to su cijene u kafićima i na odmorištima; kava je 20 kn, pivo je 40 kn, a čaša vina je 65 kn, žestoko piće je oko 100 kn, najjeftinije cigarete su 35 kn itd. Uglavnom, naši rituali koji mi svakodnevno upražnjavamo po kafićima i kafanama kod njih su i do 500% skuplji! Eto, samo da znate kada vam konobar na Hvaru naplati kavu 20 kn, to je cijena kave iz aparata na benzinskoj u Švedskoj!

I sve ti to, velim, na tečnom engleskom kaže!

Negdje oko podne smo stigli u lijepi Stocholm koji je sagrađen na četrnaest što manjih što većih otočića i koji kao i svaka prijestolnica nekoć imperijalne sile odiše jednim kraljevskim ugođajem. Vrijeme je bilo sjajno i sve u svemu dan je bio ispunjen radosnim saznanjem da smo konačno dospjeli do cilja. No, stara je ponovno počela griješiti, te smo bili primorani pitati prolaznike za ulicu Vasagatan nazvanu po kralju Gustavu Vasi i za naš hotel Continental što nam je uistinu bilo zabavno, jer ljudi su nevjerovatno susretljivi i ljubazni, te nas je na kraju jedan Arap srednjih godina s djetetom u Volvu i odvezao do njega. Lijepo smo se parkirali, pazeći pritom na vremanska ograničenja i sl. jer ako tu pogriješiš slobodno se pozdravi s kojom tisućicom k(r)una. Iskrcali smo se i pravac na recepciju Continentala.

I sad me prsti svrbe što vam ne mogu pričati što je dalje bilo, no moram se prebaciti na 'Ko je jamijo, jamijo, jer rokovi mi cure, a sve što se dalje događalo na i oko 'Waltic kongresa' ispričat će Vam na jednom drugom portalu Čarli koji evo već nestrpljivo čeka znojeći se ispod kožne jakne.