dalje je pretjerano govoriti o obnavljanju “hladnog rata”, ali američko-ruski odnosi opasno se približavaju stanju koje je pod tim imenom trajalo otprilike 1945-1990, a u najgorem obliku 1949-1984. Hladnim ratom od tada nazivamo stanje
nadmetanja, napetosti i sukoba između velesila (praćenih njihovim satelitima unutar interesnih sfera svake od njih).
Piše: Inoslav Bešker; Jutarnji list
To stanje karakteriziraju stvaranje vojnopolitičkih blokova (kao što su bili NATO i Warszawski ugovor), utrka u naoružavanju, prijetnje globalnim ratom, “delegirani ratovi”, razni oblici uzajamnog špijuniranja, ekonomskog i inog iscrpljivanja itd.
Razdoblje “hladnog rata” bilo je karakterizirano znatnim brojem “delegiranih ratova”, u kojima su sukobljene velesile - izbjegavajući izravan sraz i opasnost od nuklearnog “overkilla” - “delegirale” rat svojim saveznicama ili bi se, još češće, uplele u neki lokalni sukob diplomatskom i vojnom pomoću, kadikad i vlastitim intervencijskim snagama, nastojeći tako oslabiti globalni položaj svoga suparnika po cijenu lokalnih žrtava koje se nisu suviše ticale ni Washingtona ni Moskve.
“Delegiranih” ratova bilo je i prije, među kojima valja spomenuti španjolski građanski rat 1936-1939 u koji su se umiješale i fašističke velesile Njemačka i Italija i komunistička Sovjetska Unija, uz priličnu ravnodušnost zapadnih demokracija (to je i ponukalo Stalina da sklopi ugovor s Hitlerom, osobito pošto su 1939 Pariz i London odbili sklopiti savez s Moskvom).
Nacionalistički građanski ratovi u bivšoj Jugoslaviji 1941-1945 bili su u stanovitoj mjeri i “delegirani rat” između Njemačke i Velike Britanije, od kojih je svaka materijalno i vojno podupirala jednu stranu (Hitler npr. ustaše, Churchill četnike a zatim partizane).
Prvi takav “delegirani rat” u sklopu “hladnog rata” bio je grčki građanski rat 1945-1948, vjerojatno najopasniji bio je korejski građanski rat 1950-1953, najpoznatiji vijetnamski građanski rat 1959-1975, dok je najdulje posljedice i po svjetsku sigurnost sve do današnjih dana ostavilo miješanje velesila u palestinsku krizu (od 1947 dosad), i to SSSR-a od 1948 (prvo na izraelskoj, a od 1956 na arapskoj strani), te Sjedinjenih Država (od 1956 na arapskoj strani, od 1959 na izraelskoj), a zatim i sovjetska intervencija u afganistanski građanski rat 1979-1989, pri čemu je Washington jačao i naoružavao sovjetske protivnike od kojih je danas najpoznatiji Osama bin Laden.
“Hladni rat” bio je karakteriziran i krizama koje nisu prerasle u oružani sukob, počam od blokade Berlina 1948-1949, od kojih su dvije bile najopasnije: berlinska 1961, te kubanska 1962. U tim dvjema krizama, kao i u prethodnome korejskom ratu 1950, postojala je realna opasnost od nuklearnog sukoba koji je mogao uništiti čovječanstvo.
“Konstatacija” Anatolija Nagovicina, načelnika ruskoga Generalštaba, da se Poljska “prihvaćajući američki proturaketni štit stopostotno izložila napadu”, eventualno i nuklearnomu, najbliža je retorici “hladnog rata” i u svemu slijedi logiku koju je američki predsjednik Kennedy koristio u doba kubanske krize 1962.
Sukob u Gruziji i miješanje Rusije s jedne a Sjedinjenih Država s druge strane može prerasti u “delegirani rat”.
Ovoga časa vojnopolitičke doktrine i Washinghtona i Moskve odbacuju “hladni rat”, ali praksa ih je počela demantirati. Za obnavljanje “hladnog rata” u punome značenju tog termina bilo bi potrebno da i Moskva i Washington u tome nađu strateški interes. Zasad se to ne čini bliskim.
Naivnom se doima tvrdnja da američki predsjednik Bush igra na kartu jačanja napetosti i povratka “hladnog rata” samo da bi osigurao pobjedu republikanca McCaina na predsjedničkim izborima u studenome: teško je povjerovati da bi čak i Bush zaklao kravu radi jednog odreska (iako su granice njegovih sposobnosti već testirane u Iraku i drugdje).
Pobjedu McCainu ne mora osigurati, ali je sigurno da je na kratku stazu ojačao poziciju Vladimira Putina u Rusiji, da je snažno ojačao odiozni Lukašenkov režim u Bjelorusiji, da je oslabio položaj prozapadnih elemenata u Ukrajini i ojačao prorusku stranu, a u lošijem slučaju olakšao izbijanje građanskog rata u Ukrajini.