P

Piše: Matej Škarica

Da li je to dosta bilo tako ili je to dugi vremenski period predstavljen kroz stalna ''skakutanja'' iz točke u točku, teško je reći sa sigurnošću? Jedno je dobrim dijelom sigurno, znatan dio njih rijetko se kad smiruje u svojemu dvoru, utvrdi ili županiji. Stvaraju se i međusobni plemenitaški ili županski savezi, potpisuju dogovori i ugovori, ratuje se, zasjeda na narodnim saborima ili pak putuje diplomatski ili u vjerskim procesijama. Pojam ratovanja uključuje velikim dijelom i manje okršaje obijesnih ili silnih vitezova negdje na proplanku, ledini, polju, na nekoj uzvisini ili drvenom mostu, a zbog razloga odbrane časti, zbog dugova, ugroženih posjeda ili pak samo onako - radi odmjeravanja snaga. Nije rijetkost da se kroz napad iskušava i odmjerava snaga protivnika za buduće namjere. Ne bi bila rijetkost ni kretanja u takve okršaje sa novim oklopom, opremom ili u nekoj posebnoj skupini organiziranoj u posebnoj formaciji. U takvim bolje rečeno grupnim okršajima bilo bi više porezanih i gadno ozlijeđenih negoli mrtvih u nekom značajnijem broju koji bi mogao ugroziti političku stabilnost šireg okruga ili regije.




No rijetki su bili maštoviti i domišljati kada je u pitanju vojna organizacija. Samo su bogatiji mogli priuštiti takve pokušaje ili drukčiju vojno uređenje. Koristile su se uglavnom stare provjerene metode napada u zgusnutim kopljaničkim redovima, a svaka nova i neobičnija ideja dolazila bi izvana - iz Europe. Svaka posebna ustrojba takvog oblika zahtijevala je inteligentne i pismene zapovjednike, dobrim dijelom neovisne, pomalo drskog ili odvažnog stava. Svaka nepromišljenost u strateškim odlukama - od (grč.) strateg - osoba koja vodi cjelokupnu vojku ili jedan njen dio služeći se ratnom vještinom ili naukom za ostvarivanje željenog cilja pomoću glavne točke napada (33) - skupo se plaćala, dok su kazne znale biti žestoke.

No rijetkost su u ovom slučaju posebne strategije i dugoročno proračunati vojni pokreti koji uključuju tehnička pomagala ili strojeve. U stanju rata mnogo je frakcija koje su neovisne ili pokazuju slabu podložnost nekom vojskovođi ili vrhovnom zapovjedniku u liku generala ili ratnog feudalnog poglavara. Tako se vojne skupine ili u boljem slučaju postrojbe sastoje samo od skoro pa na silu unovačenih seljaka. Oni su slab oslonac kada se dođe u sukob primjerice sa oklopljenim feudalcima, lakom konjicom, profesionalnim streličarima, kopljanicima., da ne govorimo o vitezovima ili pak o nekim vatrenim komadima artiljerije. Tužna bi bila scena odnosno prikaz razbijenih i obezglavljenih lako naoružanih pješaka kada se u njih zaleti uvježbana i oklopljena skupina konjanika dugo-kopljanika. Tako naoružana oklopljena konjica u većini slučajeva činila je najprobraniji tj. najvažniji dio vojske koji bi se klinom zalijetao u sredinu isturenog neprijateljskog reda. Često bi to bio jedan od najznačajnijih bojnih poteza na polju, ako ne i jedini strateški potez za manje maštovite kapetane i generale. Oslanjanje na čistu silu središnjeg napada uz pomoć konjske snage, metalne dijelove oklopa spojenih kožnim kopčama, jurišni gnjev, koplja i duge mačeve bio bi jedini strateški potez. Nakon toga slijedilo bi uglavnom međusobni pješački pokolj nerijetko pod rojevima strijela.



Obični bacač kamenja ili katapult - najraširenije opsadno oružje iz vremena prije pojave težeg vatrenog oružja. Katapult idejno potječe još iz antičkog doba.

No prvom polovicom XV. stoljeća javlja se u većim mjerama i vatreno oružje, uglavnom manje topnički komadi upitne terenske pokretljivosti. Prva primitivna, vrsta ručnog streljačkog vatrenog oružja sa dugom cijevi pod nazivom arkebuza (34) javlja se krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Čini prijelaz od samostrela i malog ručnog topa ka pušci, a u početku je bila tako teška i nestabilna da se prilikom korištenja držala na metalnom potpornju. Vojnici koji su baratali takvim novim oružjem zvali su se arkebuziri i mogli su na bojnom polju učiniti znatnu štetu neprijateljskom odredu ili odjednom okrenuti tijek borbe u vlastitu korist. Vjerojatno se ovo novo vatreno oružje raširenije koristilo u vojsci bosanskog kralja te pojedinih moćnijih velikaša. Također, krajem XIV. stoljeća pristižu i prvi manji, tj. za posade upotrebljiviji komadi topništva.

Bosna je zemlja bogata šumama. Drvo je kao i svugdje diljem Europe glavni konstrukcijski materijal. No ne bilježi se u spisima postojanje glasovitijih bosanskih streličara, samostrijelaša; graditelja bacača kamenja, velikih strijela ili pak opsadnih tornjeva i strojeva. Ugari su primjerice tradicionalno vješti u gradnji običnih ili ojačanih lukova, kasnije i lijevanju topovskih cijevi, jer su u većem kontaktu sa Austrijancima i Nijemcima - odnosno germanskim obrtničkim skupinama. No Ugari se ne smatraju posebno poželjnim osobama zbog njihove politike zadiranja u domaće bosansko-humske prilike kao i zbog njihovog stranog pomalo odbojnog jezika i temperamenta. Sa sjevera, središnje Italije kao i iz pojedinih dijelova Austrije i Njemačke dolaze razni plaćenici, okrutni i vješti, no ponekad upitno pouzdani na bojnom polju. Plaćenike u slučajevima velike vojne ugroze ili potrebe mogu unajmljivati samo bogatiji plemići tj. kraljevi podložnici. Plaćenici su živopisan i neuobičajen dodatak vojnoj skupini. Najčešće su bili svojevrsni profesionalci: okrutni, otvrdnule naravi, samotni zbog načina života, željni novca, plijena, slave ali i pustolovne akcije.

Bilješke
33 BIHALJI - MERIN, O., i dr., nav. dj., str. 654.
34 /hr.wikipedia.org/wiki/Arkebuza, (20. 12. 2007.)