B

Morao sam dva puta u roku od tri sata ići na “istureno medijsko mjesto”, preko puta Vijećnice, jednom da nešto izbrbljam za slovenačku televiziju, drugi put da iste frazetine ponovim za “Novu TV”, a na izričit zahtjev gospodične Mirjane Hrge.

Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna

Ništa dobro, niti pozitivno ne mislim ni o sebi, a pogotovo o kolegici Hrgi (lektori bi vjerovatno rekli Hrzi), ali, eto, uljudno sam se odazvao na pristojan poziv. I kada se cijela ta furtutma oko Karadžića pomalo počela slijegati, ulaziti u zakonski predviđene okvire - izručenje Haagu, zove kolega, važan hrvatski novinar, da provjeri imam li ja operativnih saznanja o boravku Radovana Karadžića u Beču prošle godine.

Kada se Radovan, odnosno Dragan Dabić, navodno, zvao Petar Glumac, kako mu je pisalo u putovnici koju su provjeravali nadležni austrijski organi gonjenja i represije. Ne znam ništa o navodnoj bečkoj avanturi Radovana Karadžića od prošle godine, a nisam to rekao “vrlom pitcu”.

Ali sada mu imam priliku priopćiti: ako mu/im/ mogu pomoći, imam nepogrešiva saznanja o Karadžićevom boravku u također austrijskom gradu Grazu u proljeće 1992. Tada se Radovan sreo i u razgovoru koji je bio prepun obostranog razumijevanja, razmijenio korisna mišljenja i još korisnije teritorije sa liderom Hrvata u BiH Matom Bobanom.

Doktora Karadžića je u Graz poslao njegov poslodavac Slobodan Milošević, a magistra Matu Bobana je delegirao njegov gazda Franjo Tuđman. Susret dvojice “lidera”, Radovana i Bobana, bio je u funkciji implementiranja “bosanskog poglavlja” koje su Slobodan i Franjo raspakovali u Karađorđevu.

Htio sam reći sljedeće: da je susret Karadžić-Boban u Grazu iz proljeća 1992. neuporedivo važnija činjenica od eventualnog boravka Radovana/Dragana/ Glumca u Beču 15-ak godina kasnije kada je, i ako je, liječio neplodne Štajerce.

Lijepo je i dosta precizno na to ovih dana u tekstu objavljenom u zagrebačkom Jutarnjem listu podsjetio Miljenko Jergović: hrvatski politički establišment i dominirajuća intelektualna elita u susjednoj zemlji bili su dobar dio bosanskohercegovačkog krvoprolića fascinirani “efikasnošću” Radovana Karadžića; i dok je “čistio” Posavinu, i dok je trijebio Sarajevo.

Jergović se, napomena za početnike, referirao na knjigu Tuđmanovog potrčka Hrvoja Šarinića u kojoj ovaj u nebesa diže srpske “šarmere” Karadžića i Mladića. Objavili smo u ovom listu prije desetak godina fotografije, negdje iz '93.-'94. godine snimljene u Herceg-Novom, ili Budvi, svejedno, gdje se Karadžićevi povjerenici (Krajišnik, Koljević...) dogovaraju sa Bobanovim izaslanstvom o uspostavi zdravih odnosa Republike Srpske i Herceg-Bosne.

Pa potom idu snimci (ima ih Haag!) na kojima se vide Koljević u zapadnom Mostaru i Jadranko Prlić na “okupiranoj” Grbavici kako razmjenjuju agremane i dogovaraju buduće diplomatske mjere po pitanju prosperiteta dvaju bratskih i susjedskih entiteta nastalih raspadom bivše Bosne i Hercegovine.

Ne znam nikoga u Hrvatskoj kome je ugodno podsjećanje na ta olovna, neprijatna vremena kada su lešinari oblijetali oko bosanske Đekne koja samo što nije umrla, a pogreb/sahrana/dženaza su joj već aranžirani i sve pripravno za posljednji ispraćaj.

I još bih ja na tu temu (dakle Radovan Karadžić kao najefikasniji egzekutor hrvatskih nacionalnih promašaja u BiH) imao šta dodati, samo da me ne upozorava A. P. Čehov, poznati ruski tajkun iz oblasti dramaturgije - valja se uvijek vratiti na početak, na ekser kojem nedostaje žrtva.

U Zagrebu, vidim, na tom ekseru/čavlu visi lutka nove Dinamove akvizicije - uzornog reprezentativca BiH iz Sinja, prekrasnog dečka u svakom pogledu, Mirka Hrgovića.

Zašto vješaju Mirka Hrgovića u Zagrebu, pitam sebe i pomalo Mirjanu Hrgu? Neće baš biti da je zagrebačkim purgerima drama zbog toga što je u Zagreb stigao bivši igrač Hajduka, dobitnik priznanja “hajdučko srce”.

Već sam više puta dokazao da sam navijač “Hajduka”, i kad sam prebolio odlazak Vilsoni Đonija u “Dinamo”, svaku sam neprijatnost te vrste u stanju sažvakati.

Kada mi je pokojni genijalni profesor sociologije sela Stipe Šuvar pružio čvrste garancije da Alen Bokšić neće otići u “Dinamo”, nego vjerovatno u Italiju, radovao sam se do neba skačući.

“Ako ima iko među hrvatskim nogometašima da je zadovoljio rigorozne ukuse nacionalističkih sladokusaca, to je Mirko Hrgović. Ubili mu četnici oca, na njegove oči, u Sinju “u sridu” mu ubili ćaću” - to baš nije sitna trauma za dječaka od deset-dvanaest godina.

Sa takvim užasnim obiteljskim naslijeđem, domovinskim “backgroundom”, svaki nogometaš Hrvat, osobito ako je Hrvat, napravio bi karijeru od koje mogu živjeti njegova pokoljenja. Hrvatska javnost, i tamošnje društvo u cjelini, moraju se usuglasiti šta je crimen Mirka Hrgovića: to što je iz “Hajduka” (preko Kine) stigao u “Dinamo”, ili činjenica da je moguće da momak iz Sinja nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Sve dok je normalno i prihvatljivo da mali Ivan Rakitić, Bosanac sa švajcarskim papirima, igra za hrvatsku reprezentaciju, da Mirko Hrgović, Hrvat sa bosanskim dozvolama, igra za BiH; dok postoji otvoren neprijateljski dijalog na relaciji NOVA TV- SLOBODNA BOSNA, imamo kakve-takve šanse jer nismo upali u mučne stereotipe koje su dogovorili Boban i Karadžić.