Š

Samo bih vam oduzeo par minuta vašeg cijenjenog vremena da vam ukažem na par stvari. Od kako znam za sebe, Mostarci su bili raja. Kulturna, pristojna i uglađena raja puna zajebancije i tolerancije. Uzdignuti iznad životnih nedaća držeći sve naše bogove za muda, hladili smo noge u Neretvi i uživali u životu.

Po pričama na kojima me ulica odgojila, škutori su bili nešto sasvim drugo. Bili su sirovine kakvih svijet nema. Krkani, đikani, debili, balvani, jebene tajke. Svatko od nas je imao prijatelja, a većina nas i rodbinu iz Širokog, Gruda, Posušja, Ljubuškog, ali je svatko od nas držao do negativne predstave škutora u našim očima.

Povrh svih ovih pogrdnih ukrasa, škutori su bili ljudi bez imalo osjećaja za kulturu ( bilo ona urbana ili klasična ) i građanstvo. Ta slušali su samo Matu Bulića i Thompsona, čitali samo upute za postavljanje novih dijelova iz Njemačke u svog novog mercedesa, a najbliže što su vidjeli televiziji je sapunica iz stvarnog života kad bi Antin mali napump'o Matinu 'ćer.

Sve donedavno, bili smo svjedoci da je javna infrastruktura u mnogim mjestima zapadne hercegovine bila iznad mostarske. Imali su kina, imali su dvorane... Razlog tome smo vidjeli opet u njihovom lopovluku za vrijeme rata. Oni imaju čime gradit' – mi nemamo. No, u zadnje vrijeme se događa jedna nova vrsta paradoksa između Mostara i „Škutorije“. Za ovo nemamo dežurnog krivca, nemamo na koga uprijeti prstom, nestalo nam je obrazloženja i razloga. U pitanju su mentalitet i kultura.

Jedina likovna akademija u Hercegovini je u Širokom Brijegu, svako ljeto se kod Ljubuškog organiziraju slikarske kolonije, mladi ljudi u Ljubuškom, Posušju, Grudama i Širokom Brijegu sada imaju internet. Imaju knjige. Imaju informacije.
Na čitav tekst me zapravo potakao jedan bezazleni primjer. U našem susjedstvu se održavaju 2 poprilično jaka festivala za ovaj naš hercegovački kraj –West Herzegowina Fest i Screamfest.

Prvi je festival amaterskog stvaralaštva na koji se prijavljuju amaterski bendovi, autori kratkih priča te autori filmskih uradaka. Ovo mu je već 6. izdanje u kojem je među 39 prijavljenih bendova tek 1 iz Mostara, među 26 filmova 2 mostarska, a među 45 kratkih priča, našle su se čak 3 kojima su autori Mostarci. Screamfest je pak muzički festival na kojem nastupa 25 bendova od čega njih 20-tak iz BiH.

Većina su mladi neafirmirani bendovi. Koliko ih je iz Mostara? 0!! Niti jedan jedini. Usporedbe radi, Ljubuški predstavljaju 4 benda na Screamfestu, Široki Brijeg ima 17 filmova, a Imotski 5 bendova na WHF-u.

Dragi moji sugrađani i sugrađanke, zašto je to tako?? Zar ovaj naš grad nema barem neku urbanu kulturu kad je sva druga „na konopcima“?! Gdje su naši mladi talenti, što glazbeni, što književni, što bilo koji drugi? Je li Mostar stvarno tako čamotno mjesto da ni poletna mladost ne može raširiti svoja krila bar na jedan tren?

Kao što sam već i rekao, ovaj put nema isprika ni dežurnih krivaca. Sami snosimo odgovornost jer ovo još uvijek nije sramota. Nije bruka. Ali će biti ako se ništa po tom pitanju ne uradi u ovom gradu. Uvijek su me učili da nije poniženje doći zadnji već je poniženje pomiriti se s tim. Zato pitam Vas drage Mostarke i Mostarci, hoćete li kad pročitate zadnji interpunkcijski znak ovog teksta klimati glavom i slagati se s mojim mišljenjem zazivajući neka prijašnja bolja vremena ili ćete napokon nešto uraditi??