Naša posla | Nedjelja, 20 Srpanj 2008
U BiH se odvijaju čudni, zapravo čudovišni, neobični, odnosno oneobičeni, procesi, koje je čak i najrafiniranijim i najpedantnijim analitičarima nemoguće shvatiti. Da je živ, i da živi u postdejtonskoj BiH, dramatičar Eugen Ionesco
bi pisao televizijske sapunice, a da pri tom uopće ne bi iznevjerio svoju genijalnu poetiku - teatar apsurda. Dijaloge bi mu “razigravao” Samuel Beckett.
Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna
Na svakom planu, svakog trenutka i u svakom pogledu. Gledalo bi se to “čudo bosanskog apsurda”, ne treba sumnjati, širom svijeta, ljudi bi se divili Jonescovoj pomjerenoj ludističkoj mašti, Beckettovom osjećaju za ništavilo: a oni bi samo prenosili ono što su vidjeli, čuli, zapisali, doživjeli.
Gabriel Garcia Marquez u jednom intervjuu govori kako ga je djed u Kolumbiji vodio da prvi put vidi led. Kad je to opisao u Sto godina samoće proglašen je genijem i senzacionalnim utemeljiteljem “magičnog realizma”. “A ja ništa nisam napisao a da to nisam vidio, doživio”, veli Marquez.
Nisvet Džanko i njegov televizijski projekat Pozitivna geografija, pokazat će se jednog dana, nude najtačnija i najpreciznija svjedočanstva o “postdejtonskoj” Bosni: riječ je o brodu ludaka!
Potpuno opušteno ludilo, koje nikakvu formu ne ferma/ne poštuje, sa zakonima divljine koji izmiču bilo kakvoj civilnoj ili barem civiliziranoj kontroli: BiH je poligon razuzdane “spontanosti”, primordijalnog haosa. Jedna od gnusnijih stereotipija koja pokušava dati alibi užasu u kojem živimo jeste “da nas stranci ne razumiju”. Nas, današnje, niko živ ne može razumjeti!
Recimo, kako nekom u normalnom svijetu reći da je moguć, realan i fraktografski održiv sljedeći scenarij: član državnog Parlamenta, lider opozicijske stranke iz RS-a PDP-a Mladen Ivanić “muštuluk” da ga je Sud BiH osudio na 20 mjeseci robije zbog kriminala dobiva u Strasbourgu tokom redovne sjednice Evropskog parlamenta čiji je višegodišnji član. Zamoljen da prokomentira presudu koja ga je legitimirala kao kriminalca, Ivanić kaže da žuri na prijem kod francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja!? (Usput, dugujem ozbiljno izvinjenje francuskom diplomatskom koru u BiH, jer sam prilično neukusno spomenuo “prvu damu” te zemlje Carlu Bruni prije nekoliko brojeva. Na to me vrlo učtivo i poučno upozorila ambasadorica Francuske u BiH i za to se iskreno izvinjavam!)
Ili, ko normalan i priseban može razumjeti narednu situaciju: direktor Federalne uprave policije Zlatko Miletić pozvan je, jedini iz BiH, da prisustvuje svečanosti povodom stote godišnjice FBI-ja, ključne američke policijske firme. Istovremeno dok je on u Americi, Vlada Federacije BiH treba raspravljati o njegovoj smjeni. Nisam siguran da je ta tačka dospjela na dnevni red sjednice Federalne vlade - premijer Nedžad Branković i nekolicina ministara imali su neodložne poslove. U Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo davali su izjave oko kriminala vezanog za elektroenergetski spektar.
A ni tu nije kraj bosanskog magičnog realizma, ili teatra apsurda: premijera Brankovića, ministra Heću se saslušava zbog hajke koju je protiv njih pokrenuo izvjesni đilkoš Damir Fazlić, “konsultant i lobista” koji ne smije doći u Sarajevo i svjedočiti, jer bi automatski bio uhapšen. Za početak zbog neplaćanja telefonskih računa, a kasnije i zbog krupnijih kriminalnih djela...
Šta nudi alternativa aktuelnom političkom i socijalnom ludilu? Nudi, recimo, Bojana Bajića, lidera “Danisove stranke”(?!), nekadašnjeg kormilara “Vodenog ćire” na Drini. On ima realan i pragmatičan program, “neopterećen dnevnom politikom”.
Gdje je Bajićev “Vodeni ćiro”, projekat-brod koji su donatori plaćali suhim zlatom, tačnije stotinama hiljada eura. Parkiran negdje, neupotrebljiv, tužan, iskorišten i ostavljen; njegov vlasnik je, međutim, pun ko brod.
I taj slučaj ima veličanstveno obrađen u hispanoameričkoj magičnorealističkoj literaturi: u romanu Brodogradilište Juan Carlos Onneti piše o sablasno pustom i otpisanom brodogradilištu na koje hiljade zaposlenika uredno dolaze na posao iako nikakvog posla nema, niti će ga biti...
U cijelu ovu trakavicu iskusan literarni lisac bi obavezno udjenuo i “Bosmalove” nebodere, ni na nebu ni na zemlji, virtualni aerodrom u Visokom, proćelavu pjevačicu Seadu Palavrić u Ustavnom sudu BiH, Dodikovog Godota koji nikako da dođe i napravi autoput, Silajdžićevog Melkijadesa, ambasadora BiH u rodnom Kuvajtu Ravašdea sa planovima za proizvodnju hurmi u Gradačcu: i eto ti čuda bosanske literature i dramaturgije!
Teatar apsurda, osnažen magičnim realizmom: Vodeni Ćiro Blažević!
|