Ž

Piše: Senad Avdić; Slobodna Bosna

Bocnulo me to što Turke u narednoj utakmici, u petak, u Austriji, čeka, uz Holandiju, najbolja nacionalna nogometna vrsta na prvenstvu - Hrvatska, pod ravnanjem “peace brothers” rockera-izbornika Slavena Bilića. “Eto ti belaja, to neće proći bez rata srednjeg intenziteta na barem pet 'žarišta' u Federaciji!”, šapnem sebi na uho. Iako uopće nije bilo potrebe za tu vrstu samodiskrecije, svima je to odavno poznato.

Već narednoga dana sve policijske snage u “većem bh. entitetu” podignute su na najveći stupanj pripravnosti, vrši se pregrupisavanje specijalnih i interventnih jedinica, kantonalnih i federalnih, i njihovo usmjeravanje prema “kritičnim tačkama”.

Kako se najavljuje, u Stocu će tampon zonu između navijača Hrvatske i Turske (dakle lokalnih Bošnjaka i Hrvata) osiguravati pet stotina policajaca/redarstvenika , što znači da ih u Mostaru na istim borbenim zadacima mora biti raspoređeno barem trostruko više. Lokalnim policijskim snagama u Uskoplju/ Gornjem Vakufu, Vitezu, Kiseljaku, Prozor- Rami... stići će pojačanja iz dijelova Federacije koji će te večeri biti pošteđeni “navijačkog ludila”, odnosno, ogoljeno govoreći, međuetničkog nasilja.

Pažljivo gledam i pratim da li je u Njemačkoj, u kojoj živi blizu pet miliona Turaka i Hrvata, išta u sigurnosnom smislu promijenila ili poremetila činjenica da se nogometne reprezentacije te dvije zemlje sastaju u četvrtfinalu Evropskog prvenstva. Jesu li, recimo, policijske jedinice iz Berlina upućene u Stuttgart, gdje naijintenzivnije izmiješani žive hrvatski i turski iseljenici?

Taman posla! Hrvatski navijači koji su posljednjih desetak dana preplavili Austriju, veselo i euforično okupirali tamošnje stadione i središnje gradske trgove, nisu napravili ništa lošega, ekscesnoga, što bi bilo vrijedno spomena. Pored njih, u Klagenfurtu i Beču su životarili, odnosno po pravilu tugovali, ambiciozni Austrijanci, poniženi Nijemci, neobuzdani Poljaci, ali nijednog ozbiljnijeg incidenta nije bilo.

Ali su, za to vrijeme, u Vitezu i Kiseljaku, Mostaru i Stocu, Prozoru i Rami... pobjede Hrvatske bile povod za “nemile” događaje, sukobe Bošnjaka i Hrvata, koji su mila majka u poređenju sa onim što bi se moglo desiti ovoga petka nakon okončanja utakmice Hrvatske i Turske u glavnom gradu Austrije!

Cijela stvar sa sportom, navijačima i odnosima koje taj korpus reflektira, a pogotovo koje producira, uvelike se mistificira tako što ih se, ovdje kod nas, tretira isključivo u sferi iracionalnog, emocionalnog, gotovo spritualnog, dakle “vitalnog nacionalnog interesa”. Ko biva, ljubav prema zemlji, naciji, klubu... nema granica, izmiče pozitivnim pravnim “stečevinama” pa je uzaludan posao prevenirati ili sankcionirati uzroke i posljedice te “slijepe pošasti”.

Nije, nego! Hrvatskim navijačima koji posljednjih dana hrle na nogometno hodočašće u Austriju zaprijećeno je drakonskom finansijskom odmazdom ukoliko na proputovanju kroz Sloveniju vidno istaknu zastavu Hrvatske; rijetki su oni koji će zbog nacionalnog ponosa žrtvovati nekoliko stotina eura iz vlastitog džepa.

Vlasti domaćina Evropskog prvenstva, Austrije i Švicarske, za huligane sklone prekomjernom, nekontroliranom navijanju osigurali su zatvorske “hladnjače” koje imaju pet zvjezdica manje od američkih antiterorističkih kaveza u Guantanamu.

Nije poznato da je ijedan takav “turistički kapacitet” dobio svoga gosta koji je bio prekomjerno nestašan tokom dosadašnjeg trajanja EP-a.

Nedavno je kolega Vlado Vurušić iz zagrebačkog Jutarnjeg lista efektno ogolio licemjerje hrvatske politike i, općenito, javne scene u toj zemlji, koja se nacionalno mobilizira kada Srbi u Vukovaru slave trijumfe Novaka Đokovića ili, doduše rijetke, pobjede srbijanskih nogometaša, a istodobno hvale i slave domoljublje Hrvata u BiH ispoljeno nakon pobjede Bilićeve nogometne reprezentacije nad domaćinom BiH na Koševu kada su svojim tijelima navijači “vatrenih” formirali kukasti križ!

Samo se i jedino policija u Federaciji BiH priprema za utakmicu “visokog rizika” između Hrvatske i Turske. Nikog u Evropi to ne uzbuđuje. Usto, niti jedna druga federalna institucija, niti jedan političar, ni hrvatski ni bošnjački, nije se barem protokolarno očitovao i apelirao na elementarnu građansku pristojnost i suzdržavanje od nasilja, huliganstva koje može biti kobno, fatalno.

Ivo Sanader se ogradio od nastupa Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Trgu Bana Jelačića tvrdeći da je on bio štetan po evropsku perspektivu Hrvatske. Baš kao što je zlokobne posljedice na određena poglavlja u pregovima Zagreba i Bruxelessa ostavio vandalizam hrvatskih huligana prije godinu- dvije na utakmici na gostovanju u La Valetti (Malta), što je teško kompromitiralo i usporilo evropske ambicije Hrvatske.

Thompson je prošle nedjelje s istim porukama tamburao i vršljao po Ljubuškom i niko se od hrvatskih političara u BiH nije usudio barem malu rezervu ispoljiti “glede” posljedica koje bi to moglo imati na vjerodostojnost evropskih ambicija BiH.

Dan nakon što je u Louxemburgu stavio potpis na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić dočekan je u “Skenderiji”, na košarkaškoj utakmici sarajevske Bosne i Dodikove Igokeee/Partizan toplim ovacijama: “J...o vam mater četničku”; sarajevska košarkaška publika je pravilno sublimirala ono što je iščitala u “govoru tijela” Harisa Silajdžića koji je sa gađenjem u Louxemburgu okretao leđa od Špirića ćaskajući sa Solanom i Rupelom.

Sportske arene pretvorene su u jedino autentične i iskrene poligone vladajućih političkih i nacionalnih vođa, baš kao u nenadmašnom filmu Skidanje Miloša Formana; samo su tu iskreni i ogoljeni, lišeni straha da ih se pogrešno shvati. Jer, sport, je, ipak, samo igra...