U

Piše: Rudi Tomić

Bosna i Hercegovina upravo su potpisale dogovor sa Europskom zajednicom o stabilizaciji, s čime je BiH preuzela obvezu za mir u zemlji, za učvršćenje ljudskih odnosa i međunacionalnu snošljivost na svim prostorima između bh građana.

Čemu, onda, tolika napetost i huškanje na provokacije i na izazove, koje je medija napuhala, a koji nemaju nikakve veze sa nogometom, ili općenito sa športom, nego su posljedice nacionalne i vjerske mržnje, koja je začeta u ratu i nastavlja se širiti u ratnom primirju do ponovnog okršaja.

Umjesto veselja i uživanja u nogometnim vještinama nacionalnih reprezentacija u Europskom natjecanju (EURO 2008), kod nas se na Balkanu ''oštre noževe'' za obračunavanje, jer nekom će smetati pobjeda jedne momčadi, kao što će drugima smetati poraz druge momčadi, te ono što je izvojevano na terenu – pobjeda ili poraz, odraziti će na ulicama u ratu huligana!

Dakle, svi očekuju ono najgore, jer prijašnji incidenti upućuju na ozbiljnost i pozivaju na pripravnost onih koji su najodgovorniji za uvođenje reda i mira na gradskim ulicama.

Konačno, treba shvatiti da Hrvatska nije u ratu sa Turskom, dapače, imaju najbolje međusobne odnose, kako na diplomatskom tako i na gospodarskom području. Zbog čega bi se pripadnici bošnjačke nacionalnosti (koji nisu Turci, jer da su htjeli biti ostatci Turaka, onda se ne bi opredijelili za bošnjaštvo) veselili pobjedama nad Hrvatskom ma bilo od koga?

Hrvati u BiH nemaju drugog izbora nego biti Hrvati, jer to su bili od njihova početka pa to će ostati i do svršetka, te nije nikakvo čudo da se vesele kad pripadnici njihove nacionalnosti pobijede u nogometu neku drugu nacionalnu ekipu.

Na ovakvim nogometnim ili bilo kojim drugim športskim natjecanjima potrebno je dati podršku svojim sunarodnjacima, tako se prakticira u svim državama u svijetu. Ima pripadnike te iste nacionalnosti, koji su rođeni ili žive u drugim državama, kao što je veliki broj Hrvata, razumljivo je da i oni slave ili tuguju sa ljubiteljima športa u dotičnim državama. No, što nije razumljivo, da je šport postao ventil za nacionalna mržnja i vjersku nepodnošljivost.

Naime, Bošnjaci u BiH, nemaju ništa zajedničkog na nacionalnoj osnovi sa Brazilcima, ili Argentincima, Portugalcima i drugima s kojima je igrala hrvatska reprezentacija, ali su svesrdno navijali za ostale, i sustavno su protiv Hrvatske!

Ovdje nije u pitanju ni vjera, jer sve su gore spomenute reprezentacije iz katoličkih zemalja, pa kako onda možemo razumjeti toliku mržnju naspram svojih susjeda i ''ljubav'' naspram onih koji su udaljenih desetke tisuća kilometara i s kojima ih ništa ne veže?

U moje doba, kada sam živio u Mostaru, ''Velež'' je bio naš (sviju nas) najdraži klub, bio je svetinja, ali nismo išli u rat sa Bosancima u Sarajevu, Hrvatima u Zagrebu i Split, čak ni sa Srbima u Beograd, niti zbog poraza niti zbog pobjede, a sada se u BiH vode krvave bitke, ne samo na nogometnom terenu, nego u svakom kutku i sokaku!?

Kada već vlada takva međusobna nepodnošljivost zbog nogometa, u kojem ni jedna strana neće biti odlučujuća, bilo za pobjedu ili poraz, onda je teško uvjeriti bilo koga, da je Bosna i Hercegovina država u kojoj žive tri konstitutivna naroda, te da će u toj zemlji biti mira i prosperiteta za buduća pokoljenja.

Bez obzira, da li će se BiH približiti Europi ili će ostati na Balkanu, završit će kao i bivša Jugoslavija, koju nisu srušile vanjske sile nego nacionalna nepodnošljivost njenih građana. Dapače, vanjske sila htjele su pod svaku cijenu zadržati Jugoslaviju u njenim okvirima, ali njeni su je građani raščeprkali u komade. Tako će se dogoditi i Bosni i Hercegovini, koju svjetske sile, pod svaku cijenu, žele zadržati u jednom okviru, ali njeni građani imaju druga stajališta – destruktivna, koja se očituju na svim područjima i u svakim prigodama, a najizrazitije u športu, da nikome nije stalo do zajedničke države, jer ih ničim ne obvezuje susjedsko zajedništvo sa pripadnicima druge nacionalnosti ili vjere.

Nogometna utakmica između Hrvatske i Turske, bez obzira na rezultat, može biti najpogubnija za bošnjačko-hrvatske ''navijače'' koji stežu državne obruče (iz ljubavi!) da bi mogli eventualno popucati na svim šavovima i u svim državnim institucijama.

Pitanje je: hoće li razum nadvladati u usijanim glavama, ili će zablude obvladati, koje bi mogle potpiriti nacionalnu mržnju da ponovo, ne daj Bože, bukne požar. Mi ćemo se moliti Bogu da prosvijetli pamet maloumnima. ''Neka vaša vjera ne počiva na mudrosti ljudi, nego na sili Boga'' (1 kor. 2,5)