Sanjari sa raskršća Ispis E-mail
Naša posla | Srijeda, 18 Lipanj 2008

Image
U
razvoju Mostara posebnu ulogu u arhitektonskom i urbanističkom, ali i u duhovnom smislu (što je ovdje interesantnije i važnije) odigrale su njegove mahale. Cernica, Carina, Luka, Donja mahala, Zahum, Pothum, Raljevina, Kovačnice , Balinovac, Ciglana, Brankovac, Bjelušine, Mazoljice, Strelčevina, Zalik, Liska, Šantićeva, Musala, Rondo, Bakamluk, Ilići, Cim i dr. imale su svoje specifičnosti kojima su pečat davali ljudi, stanovnici tih mahala.

Vrlo dobro se znalo i prepoznavalo ko je, i kojoj mahali stvarao tu prepoznatljivost. Tek razvojem novih dijelova Mostara (Avenija, Centar II, Rudnik, Rodoč) nastajalo je stapanje raznolikosti što je opet, na svoj način, davalo novi impuls razvoju grada, u personalnom smislu, posebno.

Raskršće, središte Zahuma i Pijeska (prostor uz Džamiju i Prvu osnovnu školu) iznjedrilo je mnoge poznate Mostarce (Miro Bruk, Elfa, Zlatko, Safa, Vito, Mile, Sejo, Beli, Ilduza, Vahid, Božo, Okara, Lolac, Pepo, Ekra, Amira, Gojka, Vlada, Cigo, Fućo, Nina, Biko, Haso, Ljubo, Mirza, Šeki, Tona, Mersuka, Sule, Murka, Kema, Ramiz, Pirgo, Šedun, Remza, Ćama, Maca, Mira, Hidana, Muja, Struja, Fonzo, Ramiz, Pepi, Tvrtko, Brana, Mladen, Tereza, Daja, Bakreni, Pušak, Marliz, Joha, Joza, Tončo, Ciba, Mustra, Tima, Stela, Fatima, Bera, Tanja, Zehra, Mira, Fika, Zdravka, Husa, Ćaza, Oma, Mirzo, Emir, Neda, Suada, Hasa, Doka, Čita, Omo, Hasko, Dundo, Štefica, Minka, Šef, Huso, Mate, Emo, Ibrica, Nedo, Omer, Muta, Velija, Heca, Miro, Jelena, Fajka, Sadeta, Meho, Salkica, Munevera, Stojan, Majza, Višnja, Princ, Dragan, Osmica, Žita, Šamija, Bega, Hojka, Seno, Zlatica, Đoko, Hido, Ičak, Pupak, Faruk, Čola, Hakija, Bato, Dado, Baja,).

Jedan od njih je i Ahmet Obradović, prvi akademski redatelj s područja Hercegovine. Da bi neko postao i bio redatelj, kreativan i priznat, morao je proći, što Mostarci kažu, ''dunjalučku školu".

To je značilo odrasti u raji: odrastati u specifičnom okružju, drugovati sa mnoštvom različitih ličnosti, poznatih i anonimnih, pozitivnih i negativnih karaktera, biti igrač ili golman u mahalskim ekipama, naučiti plivati i skakati na Radobolji, ojačati i očeličiti se na pećinama uz Neretvu (ljeti najčešće kroz cjelodnevni boravak na plažama uz Neretvu) da bi se na kraju skočilo sa Starog ili čak sa kula.

I zato nije ni posebno teško (bar u Mostaru) zamisliti akademskog reditelja, dramskog pisca, direktora Narodnog pozorišta, idejnog tvorca i pokretača Prvog festivala komedije BiH, ''Mostarska liska" (1991.), autora vrlo zapaženog filma o Gospi iz Međugorja - koji je odrastao kao golman mahalske ekipe, i školovao se kao mašinski tehničar, skakao ''štange i leta" s mostarskih pećina, mostova i kula što čuvaju mostarski biser, Stari most. I čitavo to vrijeme sanjriti o ''daskama koje život znače" na jedan osebujan, mahalski, a istodobno kosmopolitski, čovjeku blizak i drag, način.

''Ljude sa juga" mogao je napisati čovjek sa juga, kojemu je njegov Mostar, ali i druga ljubav Stolac, grad njegovog djetinjstva i sveukupnog čovjekovog kosmosa. Od diplomske predstave ''Ko se boji Virdžinije Vulf", u Narodnom pozorištu u Mostaru, (1973.g. u klasi profesora Miroslava Belovića, na Akademiji za pozorište, film, radio i TV u Beogradu) do posljednje postavke, Ahmet je iskazivao osebujan, prepoznatljiv pristup i stil koji ga je afirmirao kao priznatog redatelja na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.

O tome najbolje govore brojna priznanja i novi angažmani. Dokumentarni film ''Konvoj za život", koji je za RTV Sarajevo autorski uradio 1992.g. kao da je svojom tematikom i samim naslovom dao naslutiti Ahmetov životni put, dramu i brigu, u prvim danima već sluteće strašne agresije na BiH, za njegov Mostar i za njegove najmilije, Majdu, Lanu i Leu.

Njegov dječački san začet u divnim drugovanjima na Raskršću ostvarivao se svakom novom predstavom, svakim novim projektom u kome se zrcalio specifičan duh zahumske raje i bogatog intelektualnog narastanja.

Sanjare srećemo, danas, u svim dijelovima grada i na svim svjetskim adresama. Ponosni su i zaneseni, znam neki su i povrijeđeni, a odrasli su i odgajani na najljepšem mogućem, zahumskom, a i uopće mostarskom nasadu - komšiluku, susjedstvu.

Poneki, ali stvarno rijetki, žive sa sjenom na svom obrazu. A Ahmet, Nina, Pupak... pravi su primjer - mustra za taj zahumsko-mostarski način življenja.

(Alija Cigić i Ante Mišković)
Komentari (56)Add Comment

Napišite komentar
Ova je vijest zaključana za komentiranje.

busy
 

Kolumne

Petak, 29. Kolovoz 2008
Srijeda, 27. Kolovoz 2008
Naša posla | 08:52 - Kina: Što nakon Olimpijade?!
Subota, 23. Kolovoz 2008
Naša posla | 13:43 - Lajčakova stranačka ustavanka
Četvrtak, 21. Kolovoz 2008
Srijeda, 20. Kolovoz 2008
Nedjelja, 17. Kolovoz 2008
Naša posla | 09:44 - Sve bliže hladnom ratu
Četvrtak, 14. Kolovoz 2008
Srijeda, 13. Kolovoz 2008
Naša posla | 11:29 - Svi gruzijski gubici
Utorak, 12. Kolovoz 2008
Nedjelja, 10. Kolovoz 2008
Četvrtak, 07. Kolovoz 2008

Sigura

Subota, 12. Siječanj 2008
Subota, 29. Prosinac 2007
Nedjelja, 23. Prosinac 2007
Nedjelja, 16. Prosinac 2007
Subota, 08. Prosinac 2007
Subota, 01. Prosinac 2007
Četvrtak, 29. Studeni 2007
Nedjelja, 25. Studeni 2007
Četvrtak, 22. Studeni 2007
Nedjelja, 18. Studeni 2007
Subota, 10. Studeni 2007
Subota, 03. Studeni 2007
Petak, 31. Kolovoz 2007