Piše: Rudi Tomić

Komunističke vlasti u Jugoslaviji institucionalizirali su koncentracioni logor u Jasenovcu kao političku tvornicu za fabriciranje mržnje i manipuliranje s numeriranjem žrtava koje su bile zatočene i pogubljene.

Jasenovac nije bio ni za vrijeme Jugoslavije supsumiran kao mini Auschwitz, odnosno Memorijalni muzej žrtva Holokausta u Poljskoj, zbog političke nemoralnosti ''hodočasnika'' koji su pohodili u stratište (i sada to čine prigodom svake obljetnice) radi poticaja za odmazdu, a ne zbog odavanja počasti poginulima čije kosti ne zovu na osvetu nego svjedoče o zločinu – da se više nikad ne ponovi.

Jasenovac je također pun nejasnoća, jer svaka skupina, čiji su članovi nacionalne pripadnosti stradali u tom logoru, nastoje prikazati da su njihove žrtve bile najbrojnije i da su bili najmučnije pogubljeni. Nisu samo zatočenici u Jasenovcu bili Srbi, Židovi i Romi, nego je među njima bio i stanoviti broj Hrvata, Mađara, Poljaka i pripadnika drugih narodnosti, pa čak i Nijemaca, koji su se borili protiv Nezavisne Države Hrvatske, a ne samo protiv ustaškog režima.

Nitko ne poriče niti opravdava počinjeni zločin u Jasenovcu, jer među političkim neprijateljima bilo je mnogo nevinih osoba, ali isto tako srbokomunisti ne mogu opravdati ničime, pa ni Jasenovom zločine koje su izvršili pokoljem hrvatskog puka u Bleiburgu, Koloni smrti, te masakr u Vukovaru i Srebrenici.

Jasenovačke komemoracije su provokacije

Svake godine na obljetnici za Jasenovačke žrtve lešinari raspiruju nove insinuacije s nakanom da se nanese što veća šteta ne samo državotvornosti hrvatskog naroda, nego hrvatskom narodu kao takvom, nastojeći istodobno da se oni i njihovi ortaci na leševima žrtava izuzmu, ili u krajnjem slučaju opravdaju s izgovorom za odgovornosti genocida nad hrvatskim narodom.

Ovogodišnje okupljanje komunista u Jasenovcu, za koje ne možemo reći da je bilo komemorativno nego, dapače, bilo je prostačko druženje ''antifašisti'' koji su optuži katoličku Crkvu u Hrvata, zbog ''koljača u Jasenovca koji su nosili križ i Bibliju''.

Nedokazane tvrdnje:

• da su ''ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera, koji i danas kao posljednji bastion brani taj poredak'';
• da su ''mnogi svećenici unutar ustaškog pokreta organizirali ustaške organizacije, vršili pokatoličenje'':
• da su ''neki i sami sudjelovali kao ubojice u ovom logoru'', bile su samo dio optužba Ivana Fumića, predsjednika bivših zatočenika, bivšeg predsjednika SAB-a, bivšeg vojnog sudca u komunističkoj Jugoslaviji i posljednjeg komunističkog republičkog sekretar pravosuđa, izrečene pred skupom u Jasenovcu. Ovakvi, kao Fumić, su sudili hrvatskom narodu i još i danas uživaju partizanske privilegije!

Dan nakon skupa u Jasenovcu bila je promocija udbaškog pamfleta kopiranog iz 1946. pod nazivom: ''Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera'', gdje su pred okupljenih stotinjak omaturijlih partizana, Fumić, Erceg, Horvat, Magić, i drugi bezbožnici istresali besmislice i uvrede na račun katoličke crkve i hrvatskog naroda.

Nije se nijedan od nazočnih partizana , odnosno Mesićevih ''antifašista'', prisjetio da se osvrnu i na knjigu ''Hrvatski Martirologij XX. stoljeća'' u kojoj su prikupljeni podaci o ukupnom broju mučenika Crkve u Hravta. U knjizi su navedena imena 663 mučenika, među kojima je bilo biskupa, svećenika, redovnika, bogoslova, časne braće i časnih sestara koji nisu bili ''koljači s križem i Biblijom'', nego su zvjersku ubijeni upravo zbog toga križa, jer su bili hrvatski dušobrižnici. Bezbožnost stvara sotonu od čovjeka.

Komemoracije hrvatske tragedije u Bleiburgu

Nakon Jasenovačkog pohoda slijedi hrvatsko hodočašćenje u Bleiburg, gdje se svake godine okupi mnoštvo svijeta u molitvi za hrvatske mučenike, zarobljenike, koje su partizani pogubili samo zato što su bili Hrvati. Netko će odmah napraviti usporedbu između Jasenovca i Bleiburga, ne samo u broju žrtava, načinu mučenja nego i u tumačenje zločina i opravdanja zločinaca.

Tito nije nikad došao na komemoraciju u Jasenovac, a bio je nazočan na mnogim obljetnicama svih ofenziva gdje su bile odavane počasti poginulima drugovima. Tito također nije davao veliki naglasak na Jasenovcu, koliko su to činili Srbi i Židovi, jer bio je svjestan da su žrtve bile multiplicirane, a nije imao snage da ustanovi pravo činjenično stanje. S tim više prešućivao je čak i često spominjanje logora, jer su i u Jugoslaviji bili koncentracioni logori za koje se nikad nije ustanovilo koliko je u njima stradalo ljudskih života.

S druge strane izgledalo bi preglupo da pobjednici, koji su ustoličili vlast, umnožavaju broj svojih žrtava, jer to nitko u povijesti nije činio, nego, dapače, smanjivali su i stvarni broj žrtava kako bi ispalo du su bili ratoborniji i imali bolju strategiju.

S toga se ne može usporediti Jasenovac sa Bleiburgom niti u odnosu na broj žrtava, niti na sukladnost okolnosti, jer Jasenovac je bio logor za vrijeme rata, a Bleiburg je bio ljudska klaonica nakon oslobođenja i uspostave državne vlasti u Beogradu.

Za vrijeme Jugoslavije bilo je zabranjeni Hrvatima iz domovine hodočašćenje u Bleiburg, ali stoga su dolazili hrvatski hodočasnici iz cijelog svijeta na misno slavlje i odavanje počasti poginulim mučenicima.

Od polovice devedesetih godina prošlog stoljeća komemoracija žrtvama Križnog puta i Bleiburga održava se pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, tako će glavna svečanost, na zahtjev biskupa, po novom zakonu, ove godine biti u subotu 17. svibnja, a ne nedjeljom kako je to bilo uobičajeno.

Kako izjednačiti žrtve u Hrvatskoj?

Nijemci i Francuzi koji su bili stoljećima neprijatelji i u ratovima izgubili milijune ljudskih života, pokupili su kosti poginulih vojnika s jedne i druge strane i podigli im zajednički spomenik u Francuskoj.

Ako dva naroda, koji su stoljećima živjeli u neprijateljskim odnosima, mogu biti zajedno u molitvi za svoje pokojne, to je dokaz njihove vjerske tolerancije i potvrda civilizacije. Dočim u Hrvatskoj na jednoj se strani nalaze bezbožnici, koji ne vjeruju u Boga, vrijeđaju katoličke dušobrižnike, a prigovaraju čelnicima Crkve u Hrvata što se ne odazovu pozivu i dođu na obljetnicu u Jasenovac. Na drugoj strani nalaze se vjernici, koji su spremni oprostiti, u ime žrtava, počiniteljima zločina, kako bi se obratili i spasili se od vječnog pakla.

Sramotna je bila izjava predsjednika RH Stjepana Mesića, koji je na skupu nacionalnih manjina u Glini rekao ''Otići ću u Bleiburg kad se utvrdi tko je ubijen i tko su počinitelji.'' Tko će ustanoviti koliko je ubijeno hrvatskih zatočenika? To sigurno ne znaju ni oni koji su ubijali, jer ubijao je tko god stigne onog koga je stigao.

Stjepan Mesić, kojeg je hrvatski narod izborima (2X) za predsjednika Republike Hrvatske nije toliko malouman da nije svjestan svojih riječi, jer s ovom rečenicom on je omalovažio žrtve i skinuo odgovornost s počinitelja, jer po zakonu ''čovjek nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja''. Dakle, dok se ne utvrdi ''tko je ubijen'' – nema žrtava u Bleiburgu i na Križnom putu, a dok se ne utvrdi ''tko su počinitelji'' – nema odgovornih za zločin! Koga su komunisti kaznili za zločin u Bleiburgu? To je Mesića izgovor za nedolazak u Bleiburg, a bio je toliko puta u Jasenovcu, gdje ni Tito nije nikad došao zbog lažnog broja žrtava, za koje se Mesić ne trudi utvrditi – tko je ubijen i tko su ubojice!

Ego te monere possum, corrigere non possimo.(Ja te mnogu opomenuti, ispraviti ne mogu).

Trebali bismo čuti vapaj hrvatskih mučenika, čije su kosti rasute diljem svijeta, koji pozivaju da se prestane manipulirati sa njihovom prolivenom krvi, jer među mrtvima nema nikakvog spora, samo među živima postoji ljudska nepodnošljivost, mržnja i osveta.